Jedno od najvećih pitanja Brexita jest kako će se izlazak Velike Britanije odraziti na granično područje s Republikom Irskom. Na irskom otoku, granica razdvaja Sjevernu Irsku, koja je sastavni i devolutivni dio Ujedinjenog Kraljevstva, i Republiku Irsku kao samostalnu nacionalnu državu. Kroz dvadeseto stoljeće je ovo pitanje vodilo ratnom stanju i mobilizaciji na cijelom irskom otoku, ali je Europska unija izbrisala granice i Irska se odjednom našla u nevjerojatno povoljnom rješenju – iako je i dalje otok službeno podijeljen, granice više nisu postojale i jedinstvo Irske i Iraca osjetilo se više nego ikad prije. Čak su unionističke i separatističke političke stranke u Belfastu razmišljale o koalicijskim sporazumima jer su njihove glavne politike postale gotovo u potpunosti besmislene. No, s Brexitom stvari se mijenjaju.
Ujedinjeno Kraljevstvo i EU dogovorili su održavanje 'reguliranog razgraničenja' između Sjeverne Irske i Republike Irske nakon Brexita, što je samo igra riječi u kojoj se jamči kako neće nastupiti jaka granica sa starim oblicima carinske uprave. Ukoliko se odredbe u Belfastu i Londonu održe u obliku bliskim europskim normama, onda nove kontrole na jedinoj kopnenoj granici Ujedinjenog Kraljevstva neće biti potrebne. Ovo definiranje pojma je došlo nakon britanskog potpunog odbacivanja riječi 'bez regulatorne divergencije', odnosno fraze koja je skrivala potpuno prihvaćanje pravila europskog jedinstvenog tržišta i carinske unije. No, unionisti u Sjevernoj Irskoj su se pobunili i naglasili kako Sjeverna Irska mora napustiti Europsku uniju na isti način kao i ostali dijelovi Ujedinjenog Kraljevstva.
Pregovori o granicama tako su postali ključni za britansku konzervativnu vladu Therese May, a prijepori oko graničnih rješenja doveli su i predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska u Dublin gdje je on upozorio London da će Bruxelles zaustaviti pregovore o budućim trgovinskim odnosima ukoliko će britanski prijedlozi o granicama u Sjevernoj Irskoj biti neprihvatljive za Dublin. Uz Tuska je stajao irski premijer (Taoiseach) Leo Varadkar koji zagovara izbjegavanje čvrste granice nakon Brexita, što je 1998. godine dovelo do mirovnog sporazuma čime je završeno 30 godina nasilja u Sjevernoj Irskoj, te bi htio da Ujedinjeno Kraljevstvo ostane u carinskoj uniji. To Theresa May želi svakako izbjeći. No, Irska je članica Europske Unije, a Velika Britanija to više nije, pa je mišljenje Dublina iznimno važno i bit će i te kako uzeto u obzir prije velikog summita EU-a na kojemu bi se trebali definirati budući odnosi prema Londonu i trgovačkom ugovoru s Velikom Britanijom. Ne treba ni spomenuti kako među europskim vođama, a naročito u Francuskoj i Njemačkoj, postoji i određena zluradost jer se odstranjuje zemlja članica koja im je uvijek remetila planove za Europu, a koja se ne može snaći u vlastitim izborima.
Theresa May je pod teškim pritiscima, a u ovim pregovorima oko zatvaranja granice ovisi i o potpori Demokratske unionističke stranke (DUP) u Sjevernoj Irskoj. Jedan od DUP-ovih zastupnika u Westminsterskom parlamentu, Sammy Wilson, zaprijetio je promišljanjem o smislu održavanja potpore Konzervativnoj stranci ukoliko će London napraviti poteze u kojima će Sjeverna Irska biti tretirana drugačije od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva. Ovo upozorenje stiže nakon nekih izvještaja da će se dodatne devolutivne sposobnosti dati Belfastu u područjima poljoprivrede i energije, a koja će biti u skladu s odredbama Europske Unije, a ne Londona. Ovaj potez se čini prilagođavanjem zahtjevima irske vlade za jamstvom meke granice sa Sjevernom Irskom; ukoliko Belfast postane u potpunosti ovisan o odlukama iz Londona, nove trgovačke prepreke stvorit će jaku carinsku ispostavu i ponovno podijeliti otok.
Ključ britanske budućnosti leži, na neki način, u Dublinu; rekao je to Tusk, upozorivši kako je irski zahtjev i europski zahtjev. Cijeli Europski Parlament stao je u obranu ovakvog stava, pa su postali popularni tweetovi 'Irska odlučuje' i hashtagovi #IamIrish. Doduše, u tome svemu se vidi potpuna nedemokratičnost i politički cinizam Europske Unije. Irska se sada uzima samo kao simbol, dok se pravi zahtjevi irskih građana redovito gaze i prešućuju. Nikoga u Bruxellesu nije briga za irske granice i nacionalni integritet: dapače, prisjetimo li se konstitutivne krize Europske Unije prije nekoliko godina, onda ćemo se sjetiti kakvo nepoštivanje irskih granica i nacionalnog integriteta je postojalo nakon što su Irci na referendumu glasovali protiv Ugovora iz Nice i Lisabonskog ugovora.
Tada irski zahtjev nikako nije bio europski zahtjev, već traženje jednog marginalnog naroda koji valja ignorirati u birokratskim procedurama briselskih eurozgrada. Tada to nisu bili 'draga irska braća', već prema riječima jednog eurobirokrata, 'nezahvalni gadovi'. Prema pisanju eurofilskih komentatora, Ircima su populistički demagozi oprali mozak. I u slučaju Nice i u slučaju Lisabona pokazala se sva demokratičnost europskog sustava. Irci su glasovali protiv i u jednom i u drugom scenariju Ujedinjenih europskih država da bi odmah potom bili proglašeni gotovo luđacima, te su građani natjerani na još jedan krug glasovanja u kojima su oba ugovora na jedvite jade dobili prolaznu ocjenu Iraca.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
