Balansiranje stajališta: Iran želi Irak i Venezuelu u "kontaktnoj skupini" o Siriji

Iran je danas pohvalio inicijativu Egipta da se osnuje "kontaktna skupina" po pitanju sirijske krize, no, ističu kako žele proširenje skupine tako da se u istu dodatno uključe Irak i Venezuela. Informaciju je potvrdio iranski zamjenik ministra vanjskih poslova, Hossein Amir Abdolahian, nakon sudjelovanja na prvom sastanku skupine jučer u Kairu (vidi: Sirijska kriza: kontaktna skupina MVP-a Egipta, Turske, Irana i Saudijske Arabije sastala se u Kairu).

Analiza
Abdolahian je naročito pohvalio odluku Egipta da se nova skupina oformi s jasno istaknutom politikom koja nalaže kako se mora očuvati suverenitet Sirije i kako ne smije biti strane intervencije. No, od prvog trenutka kada je najavljeno formiranje ove skupine, bilo je sasvim jasno da će omjer diplomatskih snaga biti 3 naprama 1. S jedne strane imamo Iran koji se zalaže za političko rješenje zasnovano na pokretanju dijalogu unutar Sirije, no, bez eksplicitnog inzistiranja da sirijski predsjednik Bashar al-Assad mora odstupiti s vlasti. Drugim riječima radi se o politici koju čvrstu zastupaju Rusija i Kina.

S druge strane pregovaračkog stola imamo Tursku, Saudijsku Arabiju i Egipat - 3 države koje nimalo ne kriju da žele pad vlade u Siriji, s time da prve dvije direktno logistički, financijski i oružano pomažu krvavu pobunu unutar zemlje, dok Egipat predstavlja neku vrstu sredine između međusobno kontradiktornih stajališta. S jedne strane Egipat nastoji udovoljiti Saudijskoj Arabiji, koja se sve više nameće kao važan ekonomski partner Egiptu, na način da predsjednika Assada naziva "despotom", dok s druge strane nastoje balansirati svoj ponovno pokrenut odnos prema Iranu i sukladno tome zastupaju stajalište kako ne smije biti strane vojne intervencije u Siriji.

Ipak, sasvim je jasno da je za ovim pregovaračkim stolom Iran usamljen i kako sada nastoji pojačati svoju poziciju s dodatne dvije države. U Iraku su na vlasti Šijiti i samim time se smatra da će biti više naklonjeni iranskoj politici, ali i samom predsjedniku Assadu koji je politički također svrstan u taj blok.
No, ubacivanje Venezuele bi bilo od velike važnosti jer bi ona bila jedina predstavnica izvan regije, ali i jedina predstavnica koja nije uvučena u direktne i indiriketne sektaške podjele koje na Bliskom istoku igraju itekako veliku ulogu.
Nadalje, Sirija ima veliku sekularnu populaciju, vjerojatno i najveću na cijelom Bliskom istoku, stoga je donekle socijalistička Venezuela najbliža tim svjetonazorima, jer sve druge članice skupine uvelike svoju politiku zasnivaju na religiji.

Uključenje bi bilo važno i za samu Venezuelu, po pitanju pripreme terena za vođenje Pokreta Nesvrstanih 2015. Činjenica je kako je Venezuela politički možda i najznačajnija država Latinske Amerike, svi noviji socijalistički pokreti koji su tamošnjim državama uvelike vratili suverenitet upravo su crpili inspiraciju iz Huga Chaveza čija je implementacija socijalističkih elemenata, putem demokracije, revolucionarni koncept za političke prilike 21. stoljeća.

Ukoliko pretpostavimo da bi Venezuela zaista mogla ući u ovu kontaktnu skupinu, kontradikcije između članica bi postale još izraženije. No, jedna stvar je ipak pozitivna u cijeloj ovoj priči - stavljanje fokusa na ovu skupinu oduzima fokus militarističkim silama kao što su Britanija, Francuska i SAD - države koje su daleko najveća prijetnja Siriji i cijelom sirijskom narodu.
Štoviše, izolacija ovih imperijalističkih i neo-kolonijalističkih sila znatno bi smanjila i djelovanje Turske, Saudijske Arabije i Katara, jer te države ne bi s tolikom hrabrošću kretale u razdiranje sirijskog teritorijalnog integriteta da nemaju ogromnu podršku globalnih sila, to se možda i ponajviše odnosi na Tursku koja je svoju politiku prema Siriji direktno uskladila sa zahtjevima iz Washingtona.

U Siriji bez dvojbe bjesni krvavi građanski rat potpomognut stranim militantnim infiltracijama. No, koliko god strašno situacija izgledala u Siriji danas, to se ne može mjeriti s paklom koji bi zemlju zadesio u slučaju strane vojne intervencije. Na današnji dan se obilježava obljetnica terorističkog napada na New York 11.9.2001. Na temelju tog napada pokrenute su invazije na Irak i Afganistan - u tim agresijama poginulo je preko 1 milijun ljudi. Te užasavajuće brojke moraju biti stalna opomena da se strani vojni udar, naročito sile kao što je NATO savez, mora pod svaku cijenu izbjeći.

Stanje na terenu u Siriji i dalje je puno sukoba. Dnevni izvještaj sirijske novinske agencije SANA prenosi kako vojska napreduje protiv pobunjenika na nekoliko točaka u Aleppu kao i u drugim gradovima diljem zemlje. No, čitajući vijesti samo sirijskih državnih izvora dobio bi se dojam da se rat primiče kraju. Nažalost, to nije ni približno tako. Tijekom jučerašnjeg dana osvanule su amaterske snimke koje prikazuju 20-ak ubijenih sirijskih vojnika u gradu Aleppo. Video snimke nisu potvrđene, no, ukoliko je za vjerovati u njihovu autentičnost, činjenica da su pobunjenici u stanju likvidirati cijelu skupinu vojske pokazuje da je sukob izuzetno krvav i odnosi brojne žrtve na obje strane.

Glede ove kontaktne skupine postoji još jedna komponenta koja bi mogla igrati ulogu po pitanju rješavanja sirijske krize, a odnosi se na razinu dalekovidnosti pojedinih članica koje su danas duboko upletene u rušenje sirijske vlasti. Dovoljno bi bilo da ih netko podsjeti na brutalnu sudbinu koja je zadesila iračkog predsjednika Saddama Husseina i njegovu zemlju. "Saveznik", "partner" i "prijatelj", zapadnim silama vrlo lako i u relativno kratkom vremenu može postati "diktator koji krši ljudska prava".

Pokojni libijski vođa, Pukovnik Muammar Gaddafi, održao je govor 2008. na summitu Arapske Lige gdje je sve nazočne podsjetio na smaknuće Saddama Husseina i rekao: "u budućnosti doći će red na sve vas !" No, mnogi u dvorani su se na ovaj govor samo nasmijali, uključujući i aktualnog sirijskog predsjednika.