Prošlog tjedna Turska je šokirala svijet nakon pokretanja velikog vanjskopolitičkog zaokreta koji je uključivao normalizaciju (ili početak normalizacije) odnosa s dvije zemlje - Izraelom i Rusijom.
Da će se Ankara uskoro pomiriti s Izraelom nije bilo neko veliko iznenađenje jer već mjesecima se znalo kako SAD intenzivno radi na tome da svoja dva bliskoistočna saveznika dovede za pregovarački stol.
No, normalizacija odnosa s Rusijom stigla je kao poprilično iznenađenje mnogima. Erdogan je šokirao mnoge kada je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu poslao pismo u kojem traži pomirenje, normalizaciju te naziva Rusiju prijateljem i strateškim partnerom.
Spomenimo pritom kako ovdje imamo i određeni trokut, naime, neposredno prije no što je Erdogan šokirao sve svojim pismom Putinu, sličnu stvar je učinio i izraelski premijer Benjamin Netanyahu velikim posjetom Moskvi ističući kako želi, baš kao i Erdogan, jačanje odnosa s Rusijom.
Izgleda kao da geopolitičke netrpeljivosti nestaju preko noći. Naravno, nije baš tako. I dalje između ovih sila postoje brojne kontradikcije i njihovi interesi na Bliskom istoku se ponegdje preklapaju, a ponegdje sudaraju, no, moglo bi se reći kako je došlo do svojevrsnog zasićenja u sukobu koji traje već godinama.
Dakako fokus je Sirija - Turska i Izrael željeli su smjenu režima, zajedno sa SAD-om, Britanijom, Francuskom i većinom bliskoistočnih arapskih monarhija. Rusija se tada u priču uključila kao glavni protivnik ideje o smjeni režima i - rat je mogao početi. U konačnici se sve svelo na jedan simbol - sirijskog predsjednika Bashara al-Assada koji je, zapravo nezasluženo, postao utjelovljenje "sirijskog režima". Anti-režimske snage htjele su ga pod svaku cijenu maknuti s vlasti, živog ili mrtvog, dok su njegovi saveznici - Rusija, Iran i libanonski Hezbollah - činili sve više i više kako bi ga zadržali na vlasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
