Tijekom jučerašnjeg dana u ruskom gradu Sočiju održan je važan sastanak po pitanju sirijske budućnosti - naime, susreli su se ruski predsjednik Vladimir Putin, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i iranski predsjednik Hassan Rouhani.
Za vrijeme sastanka Putin je predložio ideju u održavanju sve-sirijskog kongres u Sočiju na kojem bi bili nazočni i brojni predstavnici opozicije. Erdogan i Rouhani dali su svoju podršku za ovu ideju.
Putin pojašnjava kako bi na tom kongresu trebale biti zastupljene razne sirijske političke stranke, uključujući internu i eksternu opoziciju, etničke i religijske skupine.
"Uspjesi na bojištu stvorili su uvjete za novu razinu mirnog rješenja sirijske krize", rekao je Putin. "Govorim o stvarnim mogućnostima uspostave dugotrajne i opsežne normalizacije u Siriji, političkoj prilagodbi za post-ratni period", istaknuo je ruski predsjednik.
Sastanak trojice u Sočiju na obali Crnog mora potrajao je oko 2 sata. Daljnji rad na dogovorenom sada je delegiran ministarstvima vanjskih poslova i drugim relevantnim institucijama Rusije, Turske i Irana.
Podsjetimo, pred jučerašnji susret trojice u Sočiju u ponedjeljak je ovaj ruski grad posjetio sirijski predsjednik Bashar al-Assad te se sastao s Putinom. Putin pak ističe kako je tijekom jučerašnjeg sastanka upoznao Erdogana i Rouhanija s detaljima razgovora kojeg je vodio s Assadom dva dana ranije. "Sirijsko vodstvo je predano principima mirnog rješenja ove političke krize, spremno je također i za ustavne reforme i održavanje slobodnih, od strane UN-a nadziranih, izbora", rekao je Putin.
Sva trojica izrazila su optimizam pred jučerašnji sastanak u Sočiju te se stječe dojam kako bi ovo uistinu mogao biti ključni trenutak za okončanje gotovo 7 godina krvavog rata u Siriji.
Rusija, Iran i Turska tri su zemlje koje su najupletenije u ovaj sukob, no, nedostaje četvrta, SAD. Iako je Putin ovog tjedna sat vremena razgovarao s Trumpom telefonski o situaciji u Siriji, činjenica jest da na ovom završnom formatu gdje se kuje post-ratna Sirija SAD nije nazočan, a to može biti i pozitivno i negativno po Siriju. Pozitivno zbog činjenice da mir u Siriji realno nije moguć dok se iz nje ne "izgura" američki interes - u suprotnome postati će novi Irak, zemlja stalnog sukoba. S druge strane napor prema postizanju dogovora bez SAD-a može samo dodatno angažirati SAD, odnosno američku vojsku, na prostoru Sirije. Njihove snage prisutne su na brojnim mjestima, mahom na prostoru pod kontrolom kurdskih snaga kod kojih su pronašli svoje primarne saveznike na terenu.
Ako SAD ima određene geostrateške ciljeve, a sigurno ih ima - kao što su uspostava trajnije američke vojne prisutnosti na kurdskim prostorima, razbijanje teritorija Sirije (opet uz pomoć Kurda), osiguravanje pojedinih energetskih projekata koji idu na štetu Rusiji (katarski plin kroz Siriju do Europe), ili pak nastoje slomiti liniju logistike i komunikacije između Irana i Libanona preko Sirije - bilo kakav dogovor u Sočiju teško da će moći uvjeriti Washington na povlačenje.
Ipak, najveći uspjeh ovog summita, a i dugoročni cilj, svakako je pokušaj "dovlačenja" Erdogana prema rezoluciji kojom bi se okončao rat u Siriji. To je apsolutno ključni faktor, a takvo što se u konačnici moglo postići (pitanje je li stvarno već postignuto) samo i jedino odvlačenjem Erdogana, odnosno turskog vrha, od Zapadnih interesa. Tome svjedočimo već neko vrijeme i to je opet dvojaka situacija, pozitivna i negativna u isto vrijeme. S jedne strane Turska postaje iznimno autoritarna država koja bi mogla biti pokretač brojnih problema u vrlo širokoj regiji (svakako i do Balkana), a o unutarnjoj situaciji da ni ne govorimo gdje se provode još uvijek progoni bez presedana. S druge strane jedino takva Turska u konačnici može biti sudionik u stvaranju mira u Siriji.
Itekako je ironično. Autoritarni Erdogan, čovjek kojeg mnogi optužuju kako želi "obnovu" Osmanskog cvarstva, za Siriju je zapravo manje opasan od pro-NATO poslušnog Erdogana kakav je bio ranijih godina. Dakle, razvoj situacije svakako nije idealan, ali po Siriji i okončanje rata jedino Erdogan koji se udaljava od NATO-a može biti, čudno, ali istinito - faktor stabilnosti.
Što će doći kasnije, to je veliko pitanje. Nema sumnje da će netko i negdje morati namiriti Erdoganove ambicije, a za pretpostaviti je kako mu se to već i nudi u vidu trajnog utjecaja nad sjeverozapadnom Sirijom i novom post-ratnom sirijskom politikom u kojoj bi pro-turska opozicija imala znatno veću ulogu i moć.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
