Osam godina nakon što je započela financijska kriza eurozone koja je skoro dovela do bankrota Grčke, Portugala i Irske, države članice eurozone i dalje ne napreduju prema sveobuhvatnim reformama financijskog sustava. S izuzetkom Francuske pod Emmanuelom Macronom, ostali su čak skloni vjerovati kako ta reforma nije potrebna. No, nova eurokriza se nadvija nad Europskom Unijom. Trenutačno je Njemačka zaokupljena političkim problemima, Italija se bavi biranjem populističke vlade koja će imati velikog utjecaja na euro, a Španjolska je previše zaokupirana separatističkim pokretom u Kataloniji.
Italija je treća najveća zemlja eurozone i njezini gospodarsko-politički potezi su sada posebno pod povećalom. Talijansko gospodarstvo posebno je osjetljivo na nepovoljno međunarodno ekonomsko okruženje i teže globalne uvjete likvidnosti. Talijanski parlamentarni izbori, dodatno, imaju velike posljedice za gospodarsku politiku. Velik uspjeh ostvarile su populističke političke stranke koje ne žele biti ekonomski konzervativne niti žele provesti istinsku ekonomsku reformu. Italija će zasigurno ući u stanje političke nestabilnosti, iako se to ne očituje toliko u gospodarskoj slici – kao što je donekle i talijanska specifičnost snažnog gospodarstva i slabe političke vlasti. Međutim, povećanje nezaposlenosti i pad BDP-a ne daje Italiji prostora za eksperimente s ekonomskom politikom, već zahtijeva osnovne gospodarske reforme koje mogu zatvoriti proizvodni jaz i približiti talijansku ekonomiju zemljama sjeverno od Alpa. Talijanski gospodarski rast je najmanji u Europskoj uniji. Međunarodni monetarni fond predviđa kako će se jaz između Italije i drugih ekonomskih sila u Europi povećati u 2018. godini. Nezaposlenost je pala u prosincu 2017. godine na 10,8 posto, ali nezaposlenost među mladima, odnosno u dobnoj skupini do 24 godine, i dalje je preko 30 posto. Talijanski javni dug iznosi 131 posto BDP-a i četvrti je najveći u svijetu u apsolutnom smislu. Kraj olakšica u Europi i sve veće kamate vjerojatno će uskoro smanjiti talijansku mogućnost servisiranja vladinog duga.
Zajedno, populisti su osvojili preko 50 posto glasova, pa će u svakom slučaju populisti biti barem dio buduće koalicijske vlade. U najgorem slučaju za talijanske birače i njihov novčanik, na čelu vlade bi se mogao naći Matteo Silvani, čelnik euroskeptične Sjeverne lige ili Luigi di Maio, predsjednik Pokreta pet zvijezda. Zajedno s Trumpovom protekcionističkom trgovačkom politikom i neuravnoteženim proračunom, talijanski potezi mogu utjecati na cijelu eurozonu i proizvesti dodatne udarce krize. O tome ekonomisti već razmišljaju, te govore kako će iduća kriza zadesiti Europu do kraja ove godine i bit će potencijalno dulja, ali svakako teža za europske ekonomije i građane. Naime, populisti odbacuju potrebne fiskalne reforme koje mogu dovesti eurozonu u ravnotežu te žele uvesti dvostruku valutu – liru za domaću ekonomiju i euro za međunarodne poslove. Nije sasvim jasno kako bi ovakva jedinstvena kombinacija dviju valuta uopće mogla funkcionirati na tržištu koje je posve integrirano u europske i svjetske gospodarske tokove. Od talijanskih političara Europska unija zahtijeva fiskalnu disciplinu, ali istovremeno oni moraju olabaviti tu disciplinu ukoliko se žele približiti glasačima koji mahom zahtijevaju nižu dob umirovljenja, povećanje mirovina i reformu oporezivanja. Mnogi političari smatraju da bi preuzimanje suverene kontrole nad monetarnom i fiskalnom politikom zemlje olakšalo upravljanje gospodarstvom i omogućilo ekonomski uzlet. Uz rastući euroskepticizam, talijanski glasači podržavaju takve politike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.