Mnogi smatraju kako Bruxelles i Washington nisu samo saveznici već kako se radi o osovini koja ima identične ekonomsko-geopolitičke ciljeve te djeluje u principu kao jedna organizacija s dva centra, svaki na jednoj strani Atlantika.
No, savezi u današnjem svijetu - možemo ga već nazvati i post-ideološkim svijetom - nisu nešto što je zapisano u kamenu. Savezi, čak i oni naizgled najsnažniji, često su ipak samo savezi stvoreni na određenim okolnostima i po mogućnosti na obostranu korist. Savez u kojem jedna strana više ne dobiva ono što bi htjela - ili pak smatra da sama može ostvariti veći potencijal - je strana koja će prva krenuti u aktivno razbijanje tog saveza.
Može li se takvo što desiti i savezu između Europske unije i SAD-a? Može, a izgleda kako se već i dešava, a dešavat će se još i više sada u vremenu nakon Brexita.
Valja ovdje još jednom napomenuti kako utjecaj SAD-a na EU postaje znatno slabiji ukoliko se u toj zajednici ne nalazi Britanija jer odnos između SAD-a i Britanije uistinu jest poseban, kako ga i sami nazivaju, što pak u isto vrijeme znači da je odnos SAD-a prema Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj sasvim dobar, izuzetan čak, ali "poseban" nije.
Kada smo otklonili te ideološke alijanse koje je SAD koristio preko Britanije, ostaje nam sirovi interes i vrlo pažljiva proračunatost. Priča o tome kako su vodeći lideri EU-a "američke marionete" samo zato jer su po ideologiji odani tzv. idealima Atlantizma nije posve točna (neki možda i jesu, ali ne većina) - većina njih reći će i napraviti ono što SAD želi čuti jer znaju da na takav način ostvaruju svoje zasebne interese koji proizlaze iz savezništva sa SAD-om.
No, kada dođe vrijeme procjene da su interesi potencijalno veći u nesvrstanom scenariju nego u situaciji gdje je američki nadzor stalno prisutan, u Europi će se početi dešavati vrlo bitne promjene.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
