Na ruskom Dalekom istoku, u surovom kraju, u pograničnom području Habarovskog kraja i Amurske oblasti s kineskom provincijom Heilongjiang, nalazi se jedini službeno židovski teritorij izvan Države Izrael - Židovska autonomna oblast. Golema većina od 176.558 stanovnika ove oblasti živi u glavnom gradu Birobidžanu, koji se nalazi na Trans-sibirskoj željeznici, blizu granice s Kinom. Zračne luke nema, ali nema ni službene himne ove oblasti. Zastava je bijela na kojoj je horizontalno postavljeno sedam crta duginih boja, pa se gotovo čini kao da je to zastava neke LGBT organizacije. Ironično, Kremlj je morao potvrditi da time regionalna zastava ne krši zakon o zabrani gay propagande. Prije nekoliko godina planirano je natjecanje za najbolju ideju židovske himne, ali ono na kraju nije održano. Unatoč svom imenu, samo 0,2 posto ove oblasti prakticiraju židovsku vjeru. Osam tisuća kilometara istočno od Moskve i beskrajno daleko od Jeruzalema, lokalni Židovi čuvaju svoje običaje uslijed povijesne tragedije koja nije zaobišla ni mnoge druge narode u bivšem Sovjetskom Savezu.
Birobidžan je glavni grad regije koju je stvorio Josif Visarionovič Džušavili Staljin 1934., kao prvu službenu židovsku domovinu. Carska Rusija nije puno marila za nacionalne manjine, jer takvo poimanje carskih podanika nije zapravo imalo smisla. Tek oslobođenjem od carske vlasti su narodi mogli promišljati svoje sudbine. U vrijeme Lenjinove vlasti, upravo je ne-Rus Staljin (Gruzijac) poveo raspravu o samoodređenju naroda koji su živjeli u carstvu. Tako je svoju nezavisnost dobila Finska. Ukrajinci, međutim, nisu prošli tako glatko, zbog čega se promijenila retorika boljševika. Staljin je tada dobio ideju da se 'problematični' narodi nasele u široka prostranstva Sibira i Srednje Azije.
Za Židove se promišljalo nekoliko lokacija. Među glavnima bili su sjeverni Krim, stepe uz Azovsko more ili Altaj, planinsko područje na mongolskoj granici. Ne treba zaboraviti da su Židovi osobito pali u nemilost kad je krajem dvadesetih godina Staljin zavladao micanjem svojih suparnika na ljevici i desnici od kojih su mnogi bili Židovi: Lev Kamenjev, Grigorij Zinovjev, Lav Trocki bili su iz židovskih obitelji. Zbog toga je Moskva izuzela Krim, koji se smatrao važnim iz strateških razloga, te je Staljin počeo promišljati o slobodnim zemljama u Amurskoj regiji na Dalekom istoku.
Birobidžan, glavni grad Židovske autonomne oblasti
Prvi doseljenici su stigli u ove dijelove Sibira 1928. odnosno ravno dvadeset godina prije nego li je nastao Izrael kao moderna nezavisna država. Stigli su u ovo djevičansko područje sovjetskog Dalekog istoka kako bi izgradili novi grad i stvorili nacionalnu domovinu sovjetskih Židova, s jidišem kao službenim jezikom. Ali deset godina nakon osnivanja Židovske autonomne oblasti, Staljin je počeo napadati židovsku kulturu. Čelnik lokalne vlade je smaknut, knjige na jidišu su spaljene, a židovske škole i sinagoge zatvorene.
Nakon propasti Sovjetskog Saveza, tisuće Židova napustilo je Birobidžan i potražilo novi život u Izraelu ili u zapadnim zemljama. Činilo se da će Staljinov društveni eksperiment stvaranja židovske države postati dijelom povijesti, ali oko dvanaest tisuća Židova je ipak ostalo u tom području i pokušali su obnoviti židovstvo u Birobidžanu. Zbog sovjetskog protivljenja javnim izražavanjima religijskih osjećaja, mnogi Židovi tek sada otkrivaju tajne židovske vjere i pravilnog života. Unatoč tome, u oblasti je sve manje Židova. Gotovo 99 posto Židova napustilo je Birobidžan, zajedno s mnogobrojnim Rusima koji nisu više htjeli živjeti u području koje je iznimno hladno zimi, a poplavljeno i močvarno ljeti. 
Detalj s glavnog trga u BirobidžanuOni najstariji se možda sjećaju svog ranog djetinjstva koje su proveli u židovskom getu u Ukrajini pod nacističkom okupacijom. Kada ih je Crvena armija oslobodila 1944/1945. premješteni su u Birobidžan. Njihovi životi su spašeni, ali im je kultura ostala upitnom. Kao žrtve holokausta prije petnaestak godina mnogi su se prijavili u Njemačkoj za kompenzacije, ali nisu dobili nikakav novac jer nisu imali nikakve dokumente kojima bi potkrijepili svoje tvrdnje. Većina je sakrila svoje rodne listove i osobne iskaznice, te se odselila na Daleki istok.
I dok većina istočnoeuropskih Židova danas živi u Americi, Izraelu ili zapadnoj Europi, Židovi Birobidžana morali su pretrpjeti gospodarske nemoći zabačenih dijelova Sovjetskog Saveza ali i današnje Rusije. Za mnoge starije Ruse, postsovjetsko doba je bilo traumatično jer je nova, radikalna kapitalistička kultura pomela sve vrijednosti koje su do tada imali. Njihove mirovine postale su beznačajne, a ako nemaju bogatu djecu, onda žive na rubu siromaštva. Za Židove Birobidžana, međutim, postsovjetsko doba je donijelo dašak slobode i ponosa u svojoj domovini. Osim što pruža besplatna jela i lijekove židovskim umirovljenicima, Židovski kulturni centar je danas slobodno mjesto susreta i učenja o svojim tradicijama. Mnogi se ponovno otkrivaju u tom procesu.
Zastava Židovske autonomne oblasti
No, kako da preživi ova jedinstvena židovska naseobina u modernoj Rusiji? U tom smislu je zanimljiva odluka ruske vlade iz 2013. da stvori plan ponovnog naseljavanja Židovske autonomne oblasti. Prema tom planu, svakome tko se želi preseliti u istočnu Rusiju i u močvarno područje blizu kineske granice gdje se događa demografska katastrofa, dati će se osam tisuća američkih dolara. Ovo područje je bogato zlatom, bakrom i drvom, ali siromašno ruskim građanima. Sve je više kineskih imigranata. Ruska vlada je obećala cijelu košaricu prednosti, financijsku pomoć, zrakoplovne karte, pokrivanje troškova preseljenja i besplatno zdravstveno osiguranje, sve kako bi se u modernim vremenima ponovno osvajao ruski 'divlji istok'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
