Izgleda kako smo ponovno ušli u onaj period kada prošlost postaje, ako ne važnija onda barem previše važna u komparaciji sa stvarnošću, o budućnosti pak da ni ne govorimo. No, ovo nije slučaj kada bismo trebali biti ponosni na činjenicu da pratimo najnovije trendove sa Zapada gdje "vruće" teme postaju hladan mramor, kamen i željezo.
U nekoliko američkih saveznih država porasle su tenzije po pitanju odluka i debata oko uklanjanja pojedinih povijesnih spomenika generalima i vojnicima koji su se borili na strani poražene Konfederacije u američkom Građanskom ratu.
Povratak te debate u fokus, ali ne samo debate, već i situacije koja je pokazala da se može brzo transformirati i u nasilje s tragičnim posljedicama, pokazuje nam kako postoje ratovi čiji ružan miris se zadržava i guši bez obaziranja na prolazak godina.
I dok u SAD-u situacija tinja, puno bolje nije niti na našem teritoriju. Jutros je u Jasenovcu počelo skidanje spomen ploče poginulim pripadnicima HOS-a, ploče na kojoj je istaknut grb koji sadrži i ustaški poklič "Za dom spremni". Prije nekoliko dana pak je u centru Zagreba uklonjena ploča koja je nosila ime Josipa Broza Tita jer je odlučeno da trg na kojem se nalazi kazalište više neće nositi ime predsjednika bivše SFRJ.
Nisu samo SAD i Hrvatska odjednom vrlo aktivne po pitanju ovog "trenda", on je zahvatio i znatan dio Europe. Nešto istočnije bijesne debate oko spomenika sovjetskim vojnicima dok u isto vrijeme ruski predsjednik Vladimir Putin najavljuje izgradnju novih spomenika palim borcima iz Drugog svjetskog rata.
Što od svog tog uklanjanja i postavljanja imaju narodi Europe i Amerike? Prisjećati se prošlosti, činjenice da naša evolucija još uvijek nije potpuno ostala bez goriva, je lijepo. Lijepo je znati da u svijetu više ne bukte ratovi kao što je bio onaj Drugi svjetski ili američki Građanski rat, mada bauk istih nikako da iščezne. Bilo bi lijepo tu i tamo vidjeti kakvu uspomenu na mračne periode divljaštva naše ne posve civilizirane vrste, da nam ta vremena izazivaju nelagodu i čuđenje, da ih ne shvaćamo baš najbolje kao što ne možemo posve shvatiti ni život kakvog su živjeli naše bake i djedovi dok su bili naših godina.
No, čini se, to uopće nije cilj ni poanta spomenika i spomen ploča u našoj eri. Ove uspomene ne nude se narodu kao znak upozorenja da valja gurati naprijed, kakvo god blato da nas okružuje, nažalost ne. Uspomene od tvrdih materijala nude se i bacaju kao kosti divljim psima koji bi se oko njih trebali poklati međusobno dok gospodar na miru odrađuje svoje poslove.
Ima, srećom, još puno ljudi koji će reći, mada frustrirano, "pa kako se još uvijek bavite s X i Y, zašto se ne okrenete budućnosti!?". To su dobronamjerne floskule i iako dolaze iz, pretpostavimo, dobrih pobuda, zapravo su iritantne. Ne treba onom bez ...
U nekoliko američkih saveznih država porasle su tenzije po pitanju odluka i debata oko uklanjanja pojedinih povijesnih spomenika generalima i vojnicima koji su se borili na strani poražene Konfederacije u američkom Građanskom ratu.
Povratak te debate u fokus, ali ne samo debate, već i situacije koja je pokazala da se može brzo transformirati i u nasilje s tragičnim posljedicama, pokazuje nam kako postoje ratovi čiji ružan miris se zadržava i guši bez obaziranja na prolazak godina.
I dok u SAD-u situacija tinja, puno bolje nije niti na našem teritoriju. Jutros je u Jasenovcu počelo skidanje spomen ploče poginulim pripadnicima HOS-a, ploče na kojoj je istaknut grb koji sadrži i ustaški poklič "Za dom spremni". Prije nekoliko dana pak je u centru Zagreba uklonjena ploča koja je nosila ime Josipa Broza Tita jer je odlučeno da trg na kojem se nalazi kazalište više neće nositi ime predsjednika bivše SFRJ.
Nisu samo SAD i Hrvatska odjednom vrlo aktivne po pitanju ovog "trenda", on je zahvatio i znatan dio Europe. Nešto istočnije bijesne debate oko spomenika sovjetskim vojnicima dok u isto vrijeme ruski predsjednik Vladimir Putin najavljuje izgradnju novih spomenika palim borcima iz Drugog svjetskog rata.
Što od svog tog uklanjanja i postavljanja imaju narodi Europe i Amerike? Prisjećati se prošlosti, činjenice da naša evolucija još uvijek nije potpuno ostala bez goriva, je lijepo. Lijepo je znati da u svijetu više ne bukte ratovi kao što je bio onaj Drugi svjetski ili američki Građanski rat, mada bauk istih nikako da iščezne. Bilo bi lijepo tu i tamo vidjeti kakvu uspomenu na mračne periode divljaštva naše ne posve civilizirane vrste, da nam ta vremena izazivaju nelagodu i čuđenje, da ih ne shvaćamo baš najbolje kao što ne možemo posve shvatiti ni život kakvog su živjeli naše bake i djedovi dok su bili naših godina.
No, čini se, to uopće nije cilj ni poanta spomenika i spomen ploča u našoj eri. Ove uspomene ne nude se narodu kao znak upozorenja da valja gurati naprijed, kakvo god blato da nas okružuje, nažalost ne. Uspomene od tvrdih materijala nude se i bacaju kao kosti divljim psima koji bi se oko njih trebali poklati međusobno dok gospodar na miru odrađuje svoje poslove.
Ima, srećom, još puno ljudi koji će reći, mada frustrirano, "pa kako se još uvijek bavite s X i Y, zašto se ne okrenete budućnosti!?". To su dobronamjerne floskule i iako dolaze iz, pretpostavimo, dobrih pobuda, zapravo su iritantne. Ne treba onom bez ...
