Izgleda kako smo ponovno ušli u onaj period kada prošlost postaje, ako ne važnija onda barem previše važna u komparaciji sa stvarnošću, o budućnosti pak da ni ne govorimo. No, ovo nije slučaj kada bismo trebali biti ponosni na činjenicu da pratimo najnovije trendove sa Zapada gdje "vruće" teme postaju hladan mramor, kamen i željezo.
U nekoliko američkih saveznih država porasle su tenzije po pitanju odluka i debata oko uklanjanja pojedinih povijesnih spomenika generalima i vojnicima koji su se borili na strani poražene Konfederacije u američkom Građanskom ratu.
Povratak te debate u fokus, ali ne samo debate, već i situacije koja je pokazala da se može brzo transformirati i u nasilje s tragičnim posljedicama, pokazuje nam kako postoje ratovi čiji ružan miris se zadržava i guši bez obaziranja na prolazak godina.
I dok u SAD-u situacija tinja, puno bolje nije niti na našem teritoriju. Jutros je u Jasenovcu počelo skidanje spomen ploče poginulim pripadnicima HOS-a, ploče na kojoj je istaknut grb koji sadrži i ustaški poklič "Za dom spremni". Prije nekoliko dana pak je u centru Zagreba uklonjena ploča koja je nosila ime Josipa Broza Tita jer je odlučeno da trg na kojem se nalazi kazalište više neće nositi ime predsjednika bivše SFRJ.
Nisu samo SAD i Hrvatska odjednom vrlo aktivne po pitanju ovog "trenda", on je zahvatio i znatan dio Europe. Nešto istočnije bijesne debate oko spomenika sovjetskim vojnicima dok u isto vrijeme ruski predsjednik Vladimir Putin najavljuje izgradnju novih spomenika palim borcima iz Drugog svjetskog rata.
Što od svog tog uklanjanja i postavljanja imaju narodi Europe i Amerike? Prisjećati se prošlosti, činjenice da naša evolucija još uvijek nije potpuno ostala bez goriva, je lijepo. Lijepo je znati da u svijetu više ne bukte ratovi kao što je bio onaj Drugi svjetski ili američki Građanski rat, mada bauk istih nikako da iščezne. Bilo bi lijepo tu i tamo vidjeti kakvu uspomenu na mračne periode divljaštva naše ne posve civilizirane vrste, da nam ta vremena izazivaju nelagodu i čuđenje, da ih ne shvaćamo baš najbolje kao što ne možemo posve shvatiti ni život kakvog su živjeli naše bake i djedovi dok su bili naših godina.
No, čini se, to uopće nije cilj ni poanta spomenika i spomen ploča u našoj eri. Ove uspomene ne nude se narodu kao znak upozorenja da valja gurati naprijed, kakvo god blato da nas okružuje, nažalost ne. Uspomene od tvrdih materijala nude se i bacaju kao kosti divljim psima koji bi se oko njih trebali poklati međusobno dok gospodar na miru odrađuje svoje poslove.
Ima, srećom, još puno ljudi koji će reći, mada frustrirano, "pa kako se još uvijek bavite s X i Y, zašto se ne okrenete budućnosti!?". To su dobronamjerne floskule i iako dolaze iz, pretpostavimo, dobrih pobuda, zapravo su iritantne. Ne treba onom bez budućnosti govoriti da se okrene budućnosti. To je uvredljivo, to je stara varijacija poziva na uživanje u kolačima kojih nema.
Živa prošlost je utočište dvaju skupina - beznadnih i lopuža. Prvi su izgubljeni i od raspadanja na mentalne komade "čuvaju ih" ideje koje potiču sve od strasti do osjećaja pripadnosti. Nećemo nikada znati je li ta osoba dobra ili je loša. Narugat ćemo se, iz daljine, njenom nacionalizmu ili religijskom fundamentalizmu, ne uočavajući da se za te "izme" grčevito drži da se kao biće ne počne raspadati na dnu na kojem već leži.
Pobjeći od tog ružnog prizora, da, ali gdje? Gdje je "Zbogom idioti, zbogom Partizani i zbogom Ustaše, zbogom vojsko Konfederacije i Unije, zbogom Wehrmachtu i Crvenoj Armiji - ja odlazim tamo gdje ovo ne znači ništa, gdje ljude pamte, ali se ne sjećaju, gdje je budućnost široka cesta u jednom smjeru"?
Svijet bi brzo mogao postati premali za takve operacije udaljavanja od problema. Rješenje će se teško naći negdje drugdje, mada neki iskreno tvrde da im polazi za rukom, mada pritom valja imati na umu da je moć samouvjeravanja sila koju ne bismo trebali podcjenjivati.
Ne pitati se što je ispod površine može se svugdje, i ovdje i tamo. Ali kada govorimo o "tamo" nije teško pronaći istu površinu koja krije crni ocean.
No, jesmo li mi uronili dublje od drugih? Zaroni naroda sa samim narodima nemaju gotovo nikakve veze, uvijek se iznad glave nalazi ruku koja gura prema mračnim dubinama, a po tom pitanju nismo nikakva iznimka već vrlo izraženo pravilo.
Tu dolazimo do druge skupine ljudi kojima je živa prošlost utočište - lupeža. Riječ je zapravo idealna, malo vuče na "lopov", ali više rezonira kao "nitkov". Ovoj skupini utočište nije da sami sebe spase od svog grubog raspadanja. Njima je živa povijest mulj u kojem će ostvariti sve svoje želje i interese, počevši od korupcije, krađe, pa sve do masovnog ubijanja putem posrednika.
Od postavljanja i skidanja ploča i spomenika danas žive kojekakve interesne skupine, s ogromnim naglaskom na "interesne". Od oportunista, medijskih manipulatora i profitera, do politike i biznisa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.