Kako prenosi The Wall Street Journal, francuska vlada signalizirala je jučer kako se sprema na zaokret prema još žešćim mjerama štednje, samo nekoliko dana nakon što su se dogovorili s Njemačkom oko plana kako sanirati zadužene članice eurozone.
Francuski premijer, Jean-Marc Ayrault, istaknuo je jučer da "zbog slabije no očekivanog domaćeg ekonomskog rasta, Francuska će se osloniti na kombinaciju povećanja poreza i mjera štednje".
"Bez nužnih korektivnih mjere deficit za 2012 bi premašio naše ciljeve", rekao je Ayrault.
Da li bi francuski birači trebali biti iznenađeni? Šokirani? Još uvijek se dobro sjećamo burne proslave Hollandeove pobjede na ulicama Pariza, ti - nažalost kronično naivni - mladi birači zaista su vjerovali kako će nekim čudom Francois Hollande ipak napraviti zaokret i izvući ih iz teške situacije u koju ih je uveo Nicolas Sarkozy.
Naravno, Francuska nije ni približno u tako lošoj situaciji kao što su Grčka ili Španjolska, no, model koji se primjenjuje je identičan i uopće nema sumnje kako će život pod francuskim mjerama štednje biti podjednako težak kao i u drugim posrnulim članicama. Hollande se sve više pretvara u kopiju Sarkozya, samo iz navodno "lijevog" kuta gledišta. No, ono što je još i važnije, Sarkozy je barem otvoreno iznio svoje planove i nije skrivao da će, ukoliko ponovno pobjedi, nastaviti s mjerama štednje. Kada je riječ o Hollandeu radi se o klasičnoj izbornoj prijevari birača - Hollande, tipični socijal-demokrat "tragično rođen bez karaktera i karizme", nikada ne bi mogao postati predsjednikom Francuske da nije za vrijeme svoje kampanje obećavao napuštanje mjera štednje i promovirao "rast". Pritom treba istaknuti kako zapravo nikada ni nije definirao kako bi do tog rasta trebalo doći, već to je trebao biti itekako glasan alarm francuskim biračima, no, mnogi ga nisu čuli.
Francuski birači bi trebali biti jako ljuti - zašto? Prije svega zbog činjenice da su imali konkretnu, vjerojatno daleko bolju, alternativu. Jean-Luc Mélenchon iz stranke "Lijevi Front" imao je daleko kvalitetniji program. Zagovarao je podizanje minimalne plaće i neke, još radikalnije, ideje. Primjerice maksimalni omjer plaća "1 naprama 20", drugim riječima, najviše plaćeni menadžer (ili vlasnik) može imati "samo" 20 puta veću plaću od najniže plaćenog radnika. Zakon bi se odnosio na sva poslovanja u zemlji. Možda ne zvuči izuzetno radikalno, ali nemojmo zaboraviti kako si elita isplaćuje plaće i po nekoliko stotina puta veće od zaposlenika. Logika koju je Mélenchon nastojao pritom implementirati je slijedeća - ukoliko vlasnici žele više novca za sebe, po metodi inercije morati će podizati plaće i svim zaposlenicima.
Logika je u potpunosti prisutna, nemojmo zaboraviti da - dok svakodnevno slušamo o sve većoj depresiji i krizi - najbogatiji slojevi društva konstantno povećavaju svoje bogatstvo. Kriza za njih ne samo da ne postoji, već istu koriste za još neviđenu ekspanziju vlastite moći i bogatstva.
Jean-Luc Mélenchon, kandidat za predsjednika Francuske. Osvojio je 3,9 milijuna glasova (11%) u zadnjim izborima.Da li bi se Mélenchon držao svih obećanja i zaista implementirao sve ove zakone? Možda bi, možda ne - bez da mu se pružila šansa ne možemo ni znati, ali je činjenica da je njegov program nudio kudikamo bolju alternativu od "diktature centra".
S druge strane, Francois Hollande je tipična "kočnica" na nezadovoljstvo velikog broja stanovnika. U trenutku kada birači žele veća socijalna prava ili, što je trenutačno slučaj u Europi, barem zaštitu onih prava koja još imaju, moderna socijal-demokracija se nudi kao lažni izbor i time uspješno blokira mogućnost dolaska konkretnije alternative. Naravno, neki će konstatirati kako bi se erozijom centra otvorila vrata za trijumf desničarskih kandidata kao što je Marine Le Pen, no, to je možda rizik u koji bi valjalo smisleno ući. Ipak, to zapravo ni nije previše važno u ovom trenutku, činjenica je da Hollande francuskim biračima nudi istu gorku pilulu protiv koje su se borili glasujući upravo za njega. Cijeli projekt "Hollande" je lažan koliko i ime njegove stranke.
Još jednom, "ogledalo diferencijacije" pojedine političke opcije najbolje se može vidjeti kroz prizmu vanjske politike. Hollandeova vlada je krizi u Siriji pristupila izuzetno agresivno, njegovi ministri razbacuju se s militarističkim i posve anti-diplomatskim izjavama izjavama glede stanja u toj zemlji. S druge strane, Jean-Luc Mélenchon je za list Le Figaro nedvosmisleno i jasno istaknuo kako se protivi svakom obliku intervencije u Siriji.
"Iskreno, to je apsurdna europska iluzija. Da ćemo ući u zemlju, bombardirati je... i onda će je dobri momci preuzeti. Dovoljno je samo pogledati što se dogodilo s Libijom. Moramo prestati vjerovati u to da se oružjem mogu riješiti svi problemi", izjavio je Mélenchon u razgovoru za francuski list. Možda će taj njegov komentar ostati zaboravljen i izvan generalnog fokusa, no, upravo na temelju te njegove izjave možemo pretpostaviti da bi on zaista i predstavljao otklon od diktature centra.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
