U srijedu 15. studenog narod Zimbabvea se probudio s novom stvarnošću u svojoj zemlji koja je zajednička osobina mnogobrojnih drugih afričkih zemalja: vojska je preuzela vlast. Zimbabveanske oružane snage su preuzele kontrolu nad državnim medijima, a dugogodišnjeg vođu Roberta Mugabea i njegovu obitelj zadržali u kućnom pritvoru. U televizijskom obraćanju, uz pozadinsku vojnu glazbu, vojska je naglasila kako nije izvršila vojni udar već je samo htjela umiriti napetosti nakon što je smijenjen potpredsjednik države. Ta zabrinutost je, eto, dovela vojna oklopna vozila na ulice Hararea.
Ovakav scenarij je uobičajena stvar na Crnom kontinentu. Od dekolonizacije u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, Afrika je doživjela barem dvjesto što uspješnih, što neuspješnih vojnih i državnih udara. Nešto manji trend takvih prevrata je viđen nakon demokratskih promjena u devedesetima, ali se takva praksa nije pokazala naročito djelotvornom. Tako je 2015. vojska u Burkini Faso srušila privremenu vladu u udaru koji je zgrozio stanovnike glavnoga grada Ouagadougoua, samo tri tjedana prije nego li su građani trebali izaći na opće izbore. General Gilbert Diendere se proglasio novim vođom zemlje te je kasnije vlast predana u ruke predsjednika Rocha Marca Kaborea koji je bio dužnosnik u dugogodišnjoj vladavini Blaisea Compaorea. Burkina Faso je rekorder po broju vojnih udara – njih deset. Šest se dogodilo samo u osamdesetima, kada je Compaore (iz drugog pokušaja) preuzeo vlast, ali i on sam je nakon 27 godina vladanja srušen u državnom udaru. Zapravo, Burkina Faso je tek nedavno po prvi puta u svojoj neovisnosti imala miran prijenos vlasti putem izbora. Podjednako, u Gvineji Bissau niti jedan predsjednik nije izgurao do kraja svog mandata otkako se država osamostalila od Portugala 1974.
Razni su razlozi ovakvih čestih i temeljitih prevrata u Africi. Većinom se temelje na nemogućnosti opstanka temeljnih demokratskih uzusa – mirnog prijenosa vlasti nakon općih i tajnih izbora, te postojanja snažnih političkih institucija. Afrika je bremenita dugogodišnjim vođama koji su svu moć i napor uložili u sebe, ali na račun oslabljenih institucija. Građani se tako često osjećaju kao žrtve nepravde i društvene nejednakosti te su skloni podržavati promjenu režima i vjeruju vojnim obećanjima za brzim popravljanjem stanja i postavljanja puta za civilnu vlast. Međutim, to se ne događa. U Nigeriji, koja je najveće gospodarstvo Afrike i najmnogoljudnija afrička zemlja, 57 godina neovisnosti je provedeno pod vojnom upravom. Više od trideset afričkih premijera i predsjednika ubijeno je u tim prevratima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
