Hindutva je hinduistička nacionalistička ideologija koja smatra da Indija treba biti zemlja isključivo usmjerena prema usvajanju hinduizma kao državne religije i gdje sve druge religijsko-etničke zajednice moraju dobiti status građana drugog reda. Iako nije izravan izdanak Hindutve, ova ideja se očituje u nekim politikama vladajuće stranke u Indiji Bharatiya Janata (BJP) i indijskog karizmatičnog premijera Narendre Modija. No, s tom politikom BJP je zapravo prijetnja Indiji i samom hinduizmu, odnosno ideji moderne zemlje koja je uspjela postati demokracijom unatoč golemim razlikama na Indijskom potkontinentu.
Indija je najsloženije i najopsežnije pluralističko društvo na svijetu. Dom je široke raznolikosti kasta, plemena, zajednica, religija, jezika, običaja i životnih stilova. Projekt People of India, antropološko istraživanje Indije, procijenio je da u Indiji postoji gotovo 4600 različitih zajednica s čak 325 jezika i dijalekata u 12 različitih jezičnih obitelji. Mozaik identiteta koji čine značenje Indije izložen je svake godine na Dan Republike. Državna himna na sličan način naglašava raznolikost. Prvi je stih niz imena različitih geografskih regija, etničkih grupa i kultura. Indija je pozdravljena kao Punjab, Sindh, Gujarat, Maratha, Dravida, Utkala, Bengal, sve u istom stihu. Središnje pitanje svake rasprave o pluralizmu u suvremenoj Indiji je kako je golema multietnička i multireligijska zemlja opstala kao demokratska država, unatoč ekstremnim regionalnim razlikama i masovnom siromaštvu. U vrijeme neovisnosti bilo je uvriježeno mišljenje da Indija, sa svojom ogromnom kulturnom raznolikošću, vjerojatno neće održati demokratsko upravljanje i nacionalno jedinstvo. Indija je imala tri moguća načina suočavanja sa svojim različitostima i manjinama. Mogla se odlučiti za strogo liberalnu strategiju, oslanjajući se na logiku demokracije, industrijalizacije i javnih politika za integraciju manjina u kohezivnu nacionalnu državu. Inače, Indija je mogla slijediti korporativnu strategiju, u kojoj bi različite zajednice imale autonomni status.
Treća strategija bila je kombiniranje liberalizma i pluralizma, postavljajući liberalnu državnu upravu za relativno autonomne vjerske zajednice. Indijski je ustav institucionalizirao treću strategiju i njegovi su se autori nadali da će s vremenom manjine imati dovoljno povjerenja u indijsku državu da se oslanjaju prvenstveno na liberalna individualistička načela. Nova neovisna indijska nacionalna država konstituirana je kao suverena, socijalistička, sekularna, demokratska republika. Tri su institucije to pretočile u praksu: sekularizam, federalizam i planska ekonomija. Utvrđivanje individualnih i grupnih prava u ustavnom okviru naglasilo je kulturnu raznolikost, a podnacionalni identitet u kombinaciji s ravnomjernim ...
Indija je najsloženije i najopsežnije pluralističko društvo na svijetu. Dom je široke raznolikosti kasta, plemena, zajednica, religija, jezika, običaja i životnih stilova. Projekt People of India, antropološko istraživanje Indije, procijenio je da u Indiji postoji gotovo 4600 različitih zajednica s čak 325 jezika i dijalekata u 12 različitih jezičnih obitelji. Mozaik identiteta koji čine značenje Indije izložen je svake godine na Dan Republike. Državna himna na sličan način naglašava raznolikost. Prvi je stih niz imena različitih geografskih regija, etničkih grupa i kultura. Indija je pozdravljena kao Punjab, Sindh, Gujarat, Maratha, Dravida, Utkala, Bengal, sve u istom stihu. Središnje pitanje svake rasprave o pluralizmu u suvremenoj Indiji je kako je golema multietnička i multireligijska zemlja opstala kao demokratska država, unatoč ekstremnim regionalnim razlikama i masovnom siromaštvu. U vrijeme neovisnosti bilo je uvriježeno mišljenje da Indija, sa svojom ogromnom kulturnom raznolikošću, vjerojatno neće održati demokratsko upravljanje i nacionalno jedinstvo. Indija je imala tri moguća načina suočavanja sa svojim različitostima i manjinama. Mogla se odlučiti za strogo liberalnu strategiju, oslanjajući se na logiku demokracije, industrijalizacije i javnih politika za integraciju manjina u kohezivnu nacionalnu državu. Inače, Indija je mogla slijediti korporativnu strategiju, u kojoj bi različite zajednice imale autonomni status.
Treća strategija bila je kombiniranje liberalizma i pluralizma, postavljajući liberalnu državnu upravu za relativno autonomne vjerske zajednice. Indijski je ustav institucionalizirao treću strategiju i njegovi su se autori nadali da će s vremenom manjine imati dovoljno povjerenja u indijsku državu da se oslanjaju prvenstveno na liberalna individualistička načela. Nova neovisna indijska nacionalna država konstituirana je kao suverena, socijalistička, sekularna, demokratska republika. Tri su institucije to pretočile u praksu: sekularizam, federalizam i planska ekonomija. Utvrđivanje individualnih i grupnih prava u ustavnom okviru naglasilo je kulturnu raznolikost, a podnacionalni identitet u kombinaciji s ravnomjernim ...
