Togo je jedna od afričkih zemalja o kojoj se malo toga može čuti u europskoj javnosti, ali poznavanje unutarnjeg stanja takve države omogućuje bolje tumačenje migracija i općenito propitivanja što Europska unija može učiniti u takvom političkom sustavu kako bi spriječila navalu afričkih imigranata.
Togo je osebujna zemlja po zemljopisnom obliku, jer se radi o uskom dijelu Zapadne Afrike, smještenom između Gane na zapadu i Benina na istoku, s Burkinom Faso na sjeveru, a glavni grad Lome je smješten na kratkoj obali Gvinejskog zaljeva. Togo je dobio neovisnost od francuske kolonijalne uprave 1960. godine, te od tada pokušava graditi stabilnu zemlju i gospodarstvo. Prije toga je bila jedna od prvih njemačkih kolonija koja je trebala biti Musterkolonie, odn. protomodel njemačkog zakašnjelog kolonijalnog sustava.
Stabilnost je dobivena kroz jednu od najdužih diktatura u Africi. Zemlja je poznata po tranzitu krijumčarene slonovače iz regije. Dobro organizirane i naoružane kriminalne skupine ubijaju slonove i nosoroge, te ih kroz Togo šalju u Aziju gdje se koriste kao ukrasi ili u alternativnoj medicini. Togo svoje gospodarstvo temelji na fosfatu, te je jedan od pet najvećih proizvođača fosfata, koji se osobito koristi u umjetnim gnojivima, ali zemlja je i dalje siromašna i ovisi o vanjskoj pomoći. Togo ima oko 7,6 milijuna ljudi.
Na čelu im je Faure Gnassingbe Eyadema. On je naslijedio svog oca (Etienne Eyadema), koji je umro 2005. godine nakon što je vladao zemljom željeznom šakom 38 godina. Vojska je postavila Faure Gnassingbea kao predsjednika, ali nakon intenzivnog domaćeg i međunarodnog pritiska morao je raspisati izbore. Stotine osoba poginulo je nakon što su javno iskazale sumnju u njegovu pobjedu na tim anketama. Gnassingbe je osvojio još dva izborna ciklusa, 2010. i 2015. godine. Oba izborna rezultata su opovrgavani, no Europska unija, vodeći međunarodni zajmodavac Toga, izjavila je kako su izbori za 2015. "provedeni smireno, potvrđujući privrženost naroda Toga prema demokraciji". Afrička unija i regionalni zapadnoafrički gospodarsko-politički blok ECOWAS također su rekli da je glasovanje bilo slobodno i transparentno. Oporbene skupine prosvjedovale su protiv promjena u izbornom zakonu i zatražile obnavljanje ograničenja predsjedničkog mandata.
Njegov otac, Gnassingbe Eyadema, zauzima moć 1967. godine u mirnom državnom udaru te odmah ukida političke stranke. Desetljeće kasnije Eyadema je izabran za predsjednika kao jedini kandidat na prvim parlamentarnim izborima od 1967. godine. Ponovno je izabran u 1986., 1998. i 2003. godine. Novi ustav je odobren 1992., a već iduće godine Eyadema raspušta vladu, izazivajući prosvjede i kobne sukobe s policijom. Tisuće ljudi bježe u susjedne države. Europska unija prekida veze s vladom, te ih ponovno djelomično obnavlja 2004.
Eyadema je umro 2005., sa 69 godina starosti, i državom potpuno u rukama njegove obitelji. Tako je Togo jedna od dvije afričke države u kojima je vlast pola stoljeća u rukama oca i sina. Druga je Gabon, gdje su se smijenili otac i sin Omar i Ali Bongo. U Togu je kult ličnosti bio sličan staljinističkom modelu. Svaki dan građani Toga morali su prilagoditi put između predsjedničke palače i predsjedničkog ureda. Morali su pljeskati Eyademi i njegovu konvoju četiri puta dnevno: ujutro, kad je napustio palaču za ured; u podne, kad se vratio u palaču na ručak; u 14 sati, kad se vratio u ured; i navečer, kad se vratio kući zauvijek. Oni koji su uhvaćeni da ne plješću, ili ako prestanu pljeskati, mogli su biti uhićeni, a neki su i pogubljeni. Studenti i državni službenici morali su plesati za Eyademu, a bilo je i natjecanja, kako bi vidjeli tko bi mogao plesati najbolje za njega, hvaliti ga i slaviti ga.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
