Nedavni teroristički napad u New Yorku izvršio je Uzbekistanac Sajfulo Saipov. Predsjednik Šavkat Mirzijojev je odmah ponudio pomoć u istrazi u terorističkom činu koji je uključio njegovog državljanina, pripadnika Daešove ćelije, ali najvjerojatnije regrutiranog iz krila Islamskog pokreta Uzbekistana. Ova militantna skupina nastala je 1998. Osnovao ju je islamistički ideolog Tahir Juldašev i bivši sovjetski padobranac Džuma Namangani. Obojica su Uzbeci iz doline Fergana. Njihov osnovni cilj je bio srušiti uzbekistanskog predsjednika Islama Karimova i stvoriti islamsku državu sa šerijatskim zakonom. Međutim, u idućim su se godinama priklonili al-Kaidi i talibanima. Sredinom 2015. godine čelništvo organizacije je svoju odanost potvrdilo Daešu, a Pokret je postao regionalnom granom ovog terorističkog saveza. Jedan dio Pokreta je odbacio tu vezu te su i dalje bliski talibanima i al-Kaidi. Djelujući iz svojih baza u Tadžikistanu i područjima sjevernog Afganistana pod talibanskom kontrolom, Pokret je započeo niz napada u južnom Kirgistanu 1999. i 2000. No, nakon američke invazije na Afganistan, Pokret je dobio velik protuudarac i gotovo je iskorijenjen. Namangani je ubijen, a Juldašev i mnogi drugi borci pobjegli su u Vaziristan, federalnu zonu plemenskih uprava u Pakistanu. Od tada se Pokret usredotočuje na borbu protiv pakistanskih snaga, NATO-a i afganistanske vojske i policije u sjevernom Afganistanu.
U samom Uzbekistanu, međutim, Pokret je gotovo iskorijenjen, ali regrutacija lokalnih mladića i dalje traje. Današnji predsjednik Mirzijojev je pripomogao smanjenoj aktivnosti terorista. Posljednjih 13 godina proveo je kao premijer Uzbekistana, a sada se još više usmjerio k rješavanju dugotrajnih poteškoća kao što su granična pitanja i vodoopskrbne veze s okolnim zemljama, novi valutni tečaj i ljudska prava. U tranziciji vlasti, nakon smrti dugogodišnjeg predsjednika Islama Karimova, Mirzojojev je uspio savladati prijetnju svog glavnog protivnika i zamjenika Rustama Azimova, koji je bio odabir Zapada. Kako bi osigurao svoju vlast trajno, Mirzojojev je u potrebi osigurati podršku regionalnih klanova, poznatih poduzetnika i sigurnosne službe.
U vanjskopolitičkom smislu, ruski predsjednik Vladimir Putin se oslanja na Mirzojojeva za rast uzbekistanskoga gospodarstva i pritiska na ekstremističke sastavnice koje mogu ući u Rusiju iz Afganistana ili Uzbekistana. Rastuće gospodarstvo ima smisla za Moskvu. Čak 1,9 milijuna Uzbeka radi privremeno u Rusiji, a njihov odlazak bi mogao smanjiti ruski protuimigrantski osjećaj. Zajedno s ekonomskom liberalizacijom, Rusija potiče i ulaganja u Uzbekistan – za sada su Rusi uložili 12 milijardi dolara, među kojima ponajviše Lukoil. Od travnja ove godine, Putin i Mirzijojev su sklopili trgovačke ugovore vrijedne 3,8 milijardi dolara. Ujedno su zajedno izveli vojne vježbe ciljane na prijetnje iz Afganistana, iako bi Taškent u najidealnijem scenariju izbjegao formalni vojni savez s Moskvom.
Kineski interes u Uzbekistanu dio je trgovačkog prostora za kinesko širenje. Peking cijeni potencijale regije za brojne pravce Inicijative Jednog pojasa, Jednog Puta kojim se Kina povezuje s Afrikom i Euroazijom kopnom i morem. Kina je dugoročan ulagatelj u uzbekistansku infrastrukturu i nedavno je dogovorila s Taškentom dodatnih 20 milijardi dolara vrijednih projekata. I Kina pristupa Uzbekistanu s namjerom stvaranja stabilne ulagačke klime i osiguravanja uzbekistanske pomoći u borbi protiv Islamskog pokreta Uzbekistana u zapadnoj kineskoj provinciji Xinjiang.
No, Uzbekistan je spreman na suradnju i sa Sjedinjenim Državama, pogotovo u vidu vojnih i obavještajnih operacija u Afganistanu. Još u ožujku 2002. Washington i Taškent su potpisali Deklaraciju o strateškom partnerstvu i suradnji. Nakon kontroverzne epizode u Andidžanu 2005., kada su uzbekistanske trupe pucale u prosvjednike, Taškent je odgovorio na neusklađene signale iz Washingtona i zapovjedio evakuaciju američkih trupa iz zračne baze blizu glavnoga grada. Amerikanci na to nisu poduzeli nikakav ozbiljni protuudar. Ipak, Afganistan ostaje vrlo važnom temom, jer je uzbekistanski željeznički sustav ušao u Sjevernu distribucijsku mrežu Afganistana i sada 40 posto sveg prometa iz i u Afganistan prolazi kroz Uzbekistan.
U odnosima s Europom, Mirzijojev se suočava s poraznim pokazateljima ljudskih prava. Washington možda neće prisiljavati Taškent na potrebne pregovore i kompromise, ali Bruxelles nastoji oblikovati pritisak na novog predsjednika pozivajući na moral u politici. Mediji i nevladine organizacije prve su na popisu željenih reformi odnosa nove vlasti. Mirzijojev se nedavno susreo s Visokim povjerenikom UN-a za ljudska prava Zeidom Ra'adom al-Husseinom i ovoga ljeta je započeo UN-ov razvojni program u Taškentu. Vlada promišlja dozvolu povratka BBC-a, a Human Rights Watch je vratio svoje predstavnike u Uzbekistan nakon niza godina. Posljedično, Europska banka za obnovu i razvoj je nastavila posuđivati novac zemlji.
Pitanje sigurnosti ipak ostaje pri vrhu Mirzijojevljevih namjera. Među regionalnim ciljevima Taškenta je osiguravanje dogovora o granici s Kirgistanom i oko hidroelektrane na rijeci Nariz. Mirzijojev želi dobre odnose sa susjednim Kirgistanom jer je u toj zemlji najveći resurs vode u cijeloj Srednjoj Aziji, a voda je neophodna za uzbekistansku proizvodnju pamuka, koja je jedan od najvažnijih dohodaka zemlje. Vode žedan pamuk je velik problem za Uzbeke, ali vlada nastoji djelomično i diverzificirati poljoprivredni sektor zemlje. Ujedno se planira otvaranje granice prema strateški i politički važnoj dolini Fergana za što se neće trebati vaditi viza. Ujedno se raspravlja otvaranje granice s Kazahstanom i pokretanje brze željezničke linije između Alma Ate i Taškenta. Dvije zemlje bi trebale zajedno koordinirati obučavanje i borbu protiv ekstremizma. Mirzijojevljev prvi vanjskopolitički posjet bio je u Turkmenistan. Nikakav gospodarski dogovor nije postignut, ali je simbolika odnosa prema najzatvorenijoj srednjoazijskoj zemlji više nego važna. U odnosu prema Tadžikistanu opstaje problem hidroelektrane Rogun, zbog koje se Taškent boji da bi Uzbekistanu ponestalo vode za polja pamuka.
Sigurnost je i dalje visoko na ljestvici prioriteta uzbekistanske vlade. Ona je nedavno počela micati ljude sa sigurnosnih 'crnih lista' muslimanskih ekstremista i pozvala lokalne imame na održavanje stalnih odnosa s njima. Tako je maknuto 16 od 17 tisuća imena na tim listama, te je pokrenut program reintegracije i obrazovanja onih kojima je pristup boljem životu bio onemogućen. Za njih je potrebno pronaći posao i dovesti ih u vezu s imamima, koji su državni službenici i propovijedaju islam koji je državna uprava dozvolila. Sad se sigurnosne službe mogu usredotočiti na zaista problematične osobe, ali postoji određena bojazan za promjenu viznog režima. Vize za susjedne zemlje bi se trebale ukloniti do 2019. godine, što će Uzbecima omogućiti ekonomsku mobilnost i osobnu slobodu, a osobito nakon što se otvore granični prijelazi Dostuk u dolini Fergana i Maktaaral u Kazahstanu, čime će se omogućiti obiteljski posjeti i proširiti trgovački odnosi.
No, najveća potreba je religijske slobode, s obzirom da je religijski ekstremizam u Uzbekistanu dobrim dijelom posljedica državnog odnosa prema većinskom muslimanskom stanovništvu. Svi duhovnici moraju dobiti dozvolu djelovanja od države, sve medrese nadzire država. Nošenje dugih brada je zabranjeno, hadžije moraju proći vrlo rigoroznu državnu provjeru, a vjerska okupljanja za ramazan i za bajrame su zabranjena. Donedavno je ulaz u džamije bio zabranjen za mlađe od 18 godina, islamističke političke stranke su zabranjene, a vjerski aktivisti zatvarani i mučeni. Oni na listama nisu mogli dobiti posao niti putovati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
