Richard Nixon, neslavan američki predsjednik, nakon svog izbora 1968. pokazao se kao jednim od ponajboljih američkih predsjednika po pitanju vanjske politike. Od početka svog mandata pokrenuo je bolje odnose s Kinom unatoč povijesnim napetostima i neprijateljstvima. Tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost i kasniji ministar vanjskih poslova Henry Kissinger 1971. je otišao na dva putovanja u Kinu, od kojih je prvo bilo tajno, kako bi se susreo s premijerom Zhou Enlaijem. Nakon dva desetljeća nepostojećih odnosa, Nixon je krenuo na put u Kinu 22. veljače 1972. Ne samo da je ovaj posjet ojačao kinesko-američke odnose, već je poslužio kao povod približavanju sa Sovjetskim Savezom. Nixonov savjetnik Winston Lord, koji je pratio predsjednika u Kinu, kasnije je postao glavnim američkim stručnjakom za ovu najmnogoljudniju zemlju svijeta, veleposlanikom SAD-a u Kini i pomoćnikom ministra vanjskih poslova za Istočnoazijska i pacifička pitanja.
Četrdeset i pet godina nakon tog putovanja, Amerika i Kina stoje opet nasuprot jedna drugoj. Stoga se valja prisjetiti koliko je Nixonov put danas aktualniji nego ikad prije. S obzirom na urođenu američku nixonofobiju, mnogi hvale Henryja Kissingera za otvaranje prema Kini, i dok je njegova diplomatska vještina neupitna, jasni su dokazi da se takav dogovor s Pekingom nije mogao postići bez Richarda Nixona. Obojica su odvojeno došli do spoznaje otvaranja prema Kini; Nixon je u svom članku objavljenom u Foreign Affairs časopisu predstavljao odnos s Kinom kao najveći prioritet američke vanjske politike. Kissinger je bio sličnoga stava, prije svega zbog sovjetskog utjecaja u Kini. Njihov zajednički pristup sastojao se od nekoliko točaka. Prvo, otvaranje Kini omogućuje Amerikancima više fleksibilnosti općenito u svijetu, čime bi se smanjila važnost Moskve, a povećala regionalna važnost Kine, pa i Istočne Europe. Amerikanci su htjeli tako oslabiti komunistički blok. Drugo, otvaranjem odnosa s Kinom ostvarila bi se povećana sovjetska pažnja i razgovori s Moskvom. Treće, Kissinger i Nixon su htjeli završiti rat u Vijetnamu, a suradnjom sa SSSR-om i Kinom su se nadali pritisnuti Hanoj na ozbiljnije pregovore. Ako ništa drugo, Nixonova administracija je htjela da se uspori sovjetska i kineska pomoć Sjevernom Vijetnamu.
Putovanje se tako pripremilo da se stekne dojam kako su Kinezi željeli da Nixon dođe u Peking. Doista, nakon dugih pregovora, Kinezi su pristali službeno pozvati američkog predsjednika. Dogovoreno je da će Nixon stići u Kinu 22. veljače 1972. i ostati do 28. veljače. Postaje njegovog puta bile su prvo Peking, potom Hangzhou zbog prirodnih ljepota, te se razmišljalo o još nekom mjestu za posjet, prije nego li se uputi prema Šangaju kao posljednjoj etapi putovanja. Putovanje je bilo jedan od najvećih događaja te godine i pravi spektakl za gledaoce televizije diljem svijeta. Na pekinškoj zračnoj luci nije bilo velike gomile ljudi koji su pljeskali visokom uzvaniku, ali je legendarna fotografija nasmijanog Nixona dok stišće ruku Zhou Enlaiju obišla svijet. Nakon sat vremena, Nixon je iznenada pozvan na susret s Mao Ce Tungom. Gotovo protokolarni susret s ostarjelim Maom ipak se dotaknuo pitanja Tajvana, koji je kasnije ostavljen u nasljedstvo Nixonove vanjske politike.
Pravi su razgovori obavljeni između Nixona i Enlaija o nizu tema, prije svega o otvorenosti Kine Sovjetskom Savezu, o Indokini, Indiji, Bliskom istoku, Vijetnamu, Koreji, Tajvanu i bilateralnim odnosima. Zaključno je donesen Zajednički komunike Sjedinjenih Američkih Država i Narodne republike Kine, poznat kao Šangajski komunike, potpisan u hotelu Jinjiang. Dokument nalaže normalizaciju odnosa dviju država, iako se realno to dogodilo tek po ostvarenju diplomatskih odnosa sedam godina kasnije. Amerika i Kina su se dogovorile da neće tražiti hegemoniju u području azijskog Pacifika, što je bilo od velike važnosti za Kinu koja je tada imala vrlo militariziranu granicu sa Sovjetskim Savezom. Možda je najveći doprinos bio dogovor oko političkog statusa Tajvana; u komunikeu su SAD priznale politiku jedne Kine (ali ne i verziju Narodne Republike Kine prema toj politici) te su prihvatili demilitarizaciju Tajvana. Zbog tog američkog koraka Tajvan se osjećao izdanim, a američki diplomati su ostali zgroženi.
Ipak, svi su se divili Nixonu na političkoj hrabrosti, dalekosežnim sagledavanjima američkih interesa u svijetu i pokušaju zaustavljanja sve jačeg Hladnijeg rata između dva bloka. Kao briljantan strateg, svojim posjetom Kini toliko je iznenadio svijet da se taj svijet počeo polako mijenjati. Iste godine Nixon je posjetio Moskvu, te započeo politiku detanta. Danas su takvi koraci američkih političara gotovo nepostojeći, pa bi se moglo reći čak i zabranjeni. Čini se da se vrijednosti pronalaze u istim mišljenjima u svim vremenima, ne dopuštajući da se pronađe ovaj ili onaj državnik, već suhi birokrat koji može biti čak i karizmatičan ili posve lud, ali i dalje na tragu hladnokrvne i staložene diplomacije. Nixon je uspio u svom naumu jer je bio Republikanac, miljenik desnice, čvrsti antikomunist i zagovornik slobodnog Tajvana. Tijekom svog putovanja Azijom 1964. čak je izjavio da bi bilo katastrofalno za slobodni svijet da SAD priznaju Crvenu Kinu, što se na kraju zapravo i dogodilo.
Nixon je vanjskopolitički bio ograničen nepopularnim ratom u Vijetnamu i promišljanjem zaustavljanja Sovjetskog Saveza. Posve je zanimljivo vidjeti kako je Nixon pripremio put prema pomirenju s Kinom. U travnju 1971. je poslao američku delegaciju na razgovore s Kinom (tzv. ping-pong diplomacija), najavio je olakšice u putovanjima i trgovačkim odnosima, te rekao da je konačni cilj normalizacija odnosa s Kinom. Kinezi su preko Pakistana potom obznanili da je Nixon dobrodošao u Kinu, no američki predsjednik je prvo poslao Kissingera na tajnu misiju koju su omogućili Pakistanci. Navodno je Kissinger poslao u Bijelu kuću poruku sa samo jednom riječju: Eureka!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
