Možda je to bio i očekivani politički trend, ali svejedno zvuči dobro. Na jučer održanim lokalnim izborima u Hrvatskoj dva najveća grada, Zagreb i Split, mogu biti i više nego zadovoljni rezultatima. U Zagrebu imamo premoćnu pobjedu Tomislava Tomaševića iz zeleno-liberalne stranke Možemo! koji je dobio 65,25% i tako nanio veliki poraz desničarskom kandidatu Miroslavu Škori (iz stranke Domovinski pokret) koji je odnio 34.75%. U Splitu je pak pobjedu odnio znanstvenik i političar Ivica Puljak (stranka Centar) porazivši HDZ čiji je kandidat Vice Mihanović dobio 43,25% dok je Puljak dobio 56,75%.
Dobro, Mihanović i HDZ svakako nisu "krajnja desnica", ali imajući u vidu s čime je sve Split koketirao zadnjih godina, ovo je veliki uspjeh, pogotovo ako se uzme da je Ivica Puljak istaknuti znanstvenik. To je važna pobjeda u vremenu kada je anti-znanstvena ofenziva u punoj snazi. Što se Zagreba tiče sasvim je jasno da je Tomaševiću i stranci Možemo! prostor otvoren zbog nedavne smrti dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića.
Izbori dolaze u politički osjetljivom trenutku. Nakon više od godinu dana pandemije koja je imala, i još uvijek ima, veliki utjecaj i posljedice, dva hrvatska najvažnija grada nisu poklekli ofenzivi jedne specifično razvijene desnice kojoj je, u retrospektivi, ovo bila ona velika prilika na koju generacijski čekaju, ali nisu je kapitalizirali zahvaljujući biračkom tijelu koje nije palo na koktel lažnih vijesti i teorija zavjere.
Puno toga može se reći o specifičnom političkom stanju u Hrvatskoj, ali prateći ovu kampanju teško je oteti se dojmu da smo iz prve ruke pratili nešto što se drugim imenima, ali sličnim metodama, pojavljuje i razvija diljem Europe. Opcije krajnje desnice tinjale su isključivo na marginama u vremenima kakve-takve stabilnosti. No, iza nas je sad već cijelo desetljeće koje uporno i tragično otvara prilike i puteve marginalcima prema samom vrhu upravne vlasti. Prvo smo imali veliku financijsku krizu koja je (s pravom) usmjerila gnjev naroda prema strankama tzv. establišmenta, a gdje god da pogledamo diljem Europe one su zapravo gotovo uvijek samo dvije - konzervativni desni centar i socijal-demokratski lijevi centar. Pošto niti jedna niti druga strana nije nudila rješenje moralo je doći do uspona drugih opcija i tako smo imali podizanje krajnjih strana političkog kompasa.
Mogli bismo reći da je ljevica krenula prva što je bilo i očekivano. Od nje su se tražila rješenja. U potrazi za odgovorima na financijsku havariju 21. stoljeća mnogi su odgovore tražili čak i u 19. stoljeću, odnosno u djelima najpoznatijeg kritičara kapitalizma, Karla Marxa. Od ljevice se očekivalo da kaže "što je činiti", da ponudi okvir djelovanja kako zaustaviti ovu bol i brutalne mjere štednje (koje su bile, čini se, jedino "rješenje" koje...
Dobro, Mihanović i HDZ svakako nisu "krajnja desnica", ali imajući u vidu s čime je sve Split koketirao zadnjih godina, ovo je veliki uspjeh, pogotovo ako se uzme da je Ivica Puljak istaknuti znanstvenik. To je važna pobjeda u vremenu kada je anti-znanstvena ofenziva u punoj snazi. Što se Zagreba tiče sasvim je jasno da je Tomaševiću i stranci Možemo! prostor otvoren zbog nedavne smrti dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića.
Izbori dolaze u politički osjetljivom trenutku. Nakon više od godinu dana pandemije koja je imala, i još uvijek ima, veliki utjecaj i posljedice, dva hrvatska najvažnija grada nisu poklekli ofenzivi jedne specifično razvijene desnice kojoj je, u retrospektivi, ovo bila ona velika prilika na koju generacijski čekaju, ali nisu je kapitalizirali zahvaljujući biračkom tijelu koje nije palo na koktel lažnih vijesti i teorija zavjere.
Puno toga može se reći o specifičnom političkom stanju u Hrvatskoj, ali prateći ovu kampanju teško je oteti se dojmu da smo iz prve ruke pratili nešto što se drugim imenima, ali sličnim metodama, pojavljuje i razvija diljem Europe. Opcije krajnje desnice tinjale su isključivo na marginama u vremenima kakve-takve stabilnosti. No, iza nas je sad već cijelo desetljeće koje uporno i tragično otvara prilike i puteve marginalcima prema samom vrhu upravne vlasti. Prvo smo imali veliku financijsku krizu koja je (s pravom) usmjerila gnjev naroda prema strankama tzv. establišmenta, a gdje god da pogledamo diljem Europe one su zapravo gotovo uvijek samo dvije - konzervativni desni centar i socijal-demokratski lijevi centar. Pošto niti jedna niti druga strana nije nudila rješenje moralo je doći do uspona drugih opcija i tako smo imali podizanje krajnjih strana političkog kompasa.
Mogli bismo reći da je ljevica krenula prva što je bilo i očekivano. Od nje su se tražila rješenja. U potrazi za odgovorima na financijsku havariju 21. stoljeća mnogi su odgovore tražili čak i u 19. stoljeću, odnosno u djelima najpoznatijeg kritičara kapitalizma, Karla Marxa. Od ljevice se očekivalo da kaže "što je činiti", da ponudi okvir djelovanja kako zaustaviti ovu bol i brutalne mjere štednje (koje su bile, čini se, jedino "rješenje" koje...
