Multipolarni svijet iz dana u dan postaje stvarnost usprkos željama Washingtona za vrhovnom i neupitnom dominacijom nad što većim dijelom svijeta. Američka hegemonija sve više kopni. Na sceni je vidljiva vojna prenapregnutost NATO-a. Vojnom čizmom Sjedinjenim Američkim Državama nije uspjelo nametnuti svoje rješenje za Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, Ukrajinu. Amerikanci jako dugo vremena nisu uspjeli ostvariti definitivnu vojnu pobjedu. Možda još od Zaljevskog rata 1991. U velikoj mjeri kapital i investicije iz Amerike su zasjenjeni i pomaknuti u drugi plan uzdizanjem istočnih divova: Kine i Rusije ali i drugih sila poput Indije. Sjedinjene Države još uvijek imaju gospodarske moći u tolikoj mjeri da mogu financirati oružane snage koje su daleko ispred svih ostalih po snazi. Snaga oružja daje Amerikancima iluziju unipolarnog svijeta – svijeta koji se ruši.
Najveći problem Washingtona je što prije svega želi nametnuti i održavati unipolarni svijet kroz preferiranje vojne mašinerije umjesto korištenja diplomacije kao sredstva sporazumijevanja i dogovora između država s različitim interesima. Mnogi analitičari smatraju kako je jedini alat koji je Americi preostao vojna sila jer svi ostali ključni elementi poput političke ideologije, gospodarstva, trgovine i tehnologije „potrošeni“ su ili apsolutno zanemareni. Tu ne treba zanemariti američki kulturni utjecaj kroz masovne medije: film i glazba.
Barack Obama i njegova administracija (iako takvo ponašanje nije od jučer) smatraju vlastite jednostrane geopolitičke interese odobrenima čim ih se sjete. Zbog toga sve više gube na istinskim savezništvima i prijateljstvima u svijetu. Neki od najznačajnijih primjera su Njemačka odnosno Europska unija, Turska, Saudijska Arabija i druge zaljevske države, Japan možda čak i Južna Koreja.
Kako bi uzvratili tom trendu Amerikanci pokušavaju razdvojiti svoje najveće rivale: Rusiju i Kinu. Ne treba se vraćati daleko u prošlost već kroz političke događaje posljednjih tjedana može se vidjeti kako Washington rapidno gubi saveznike i svoj utjecaj. To znači da je multipolarni svijet snažniji iz dana u dan.
Možda najbolji primjer sebičnog ponašanja Amerike je nametanje obveze Bruxellesu da stavi sankcije Rusiji. Održavati na snazi režim sankcija nikako ne odgovara mnogim europskim državama. Njemačkoj ponajmanje. Prošli mjesec Nijemci su se tome konkretno usprotivili kroz njemačku predanost gradnji plinovoda Sjevernog toka 2 (dogovoren u rujnu 2015.) koji bi slao ruski plin u Njemačku ispod Baltičkog mora kako bi se osigurala alternativa Južnom toku - iako Nijemci nisu protiv slanja plina kroz Ukrajinu. No, Berlin želi osigurati veći broj alternativnih energetskih putova.
Kapacitet Sjevernog toka 2 bi trebao iznositi 55 milijardi kubičnih metara. Plin bi dolazio u sjevernu Njemačku dok npr. plin iz Južnog toka dolazi u južni dio Njemačke. Njemačka je najjača država Europske unije i ona se mogla usprotiviti službenoj politici Bruxellesa i Washingtona. Koliko god se protivili Amerikanci i neke države EU-a (Poljska, Ukrajina i Slovačka),oni ne mogu ništa zbog njemačke individualne političko-gospodarske moći.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.