Većina je država arapskog svijeta na sebi svojstven način doživjela tzv. arapsko proljeće, niz ustanaka ili prosvjeda koji su uzdrmali svijet od Maroka do Jordana. Tek tu i tamo spominjala su se komešanja u zaljevskoj zemlji Bahreinu, ali detalji o tome nisu nadišli izvještaje o Egiptu, Libiji i Tunisu. Bahrein će 14. veljače obilježiti četvrtu godišnjicu početka prosvjeda, ali glas o tome je i dalje slab.
Bahrein je otok kojim obitelj al-Halifa vlada od 1783. U središte svjetske javnosti došao je kao mjesto gdje se prvo počela eksploatirati nafta u Perzijskom zaljevu. Međutim, količine u Bahreinu nisu dostatne da bi se bahreinsko gospodarstvo oslonilo samo na naftno bogatstvo, pa je primoran diverzificirati izvore svojih prihoda. Prije nego li je otokom zavladala obitelj Halifa, Bahrein je bio perzijsko uporište. Vladajuća je obitelj 1861. godine potpisala ugovor s Velikom Britanijom i de facto postala britanskim protektoratom do nezavisnosti 1971.
Još od predsjednikovanja Franklina Roosevelta u zemlji je stacionirana američka Peta flota. Godine 1973. Britanci su uvjetovali nastanak ustavne monarhije koja bi zaštitila političku prevlast kraljevske obitelji, ali je osnovana i narodna skupština, kao određena iznimka među zaljevskim zemljama. Time su Britanci napravili određenu taktičku pogrešku, baš kao u Iraku pedeset godina prije. Naime, Halife, koji dominiraju najvažnijim političkim i vojnim pozicijama u zemlji, su sunitski muslimani. Nasuprot tome, 70 posto bahreinskog stanovništva su šijiti. Iako većina, šijiti su tijekom cijele bahreinske nezavisnosti bili i ostali u podređenom položaju. Prosvjednici, među njima najviše bahreinski šijiti, smatraju da nemaju jednaka prava na stanovanje i obrazovanje, suočeni su s većom stopom nezaposlenosti nego njihovi povlašteni, većinom sunitski sugrađani, te su nedovoljno predstavljeni u nacionalnim političkim institucijama. S vremena na vrijeme dizali su se na prosvjede, ali su svi završili brutalnošću bahreinske policije. Bahreinski režim je posebno usmjerio svoje nepovjerenje prema šijitima nakon Islamske revolucije u Iranu 1979., iako bahreinski šijiti do danas nisu prihvatili iranski model kao svoju putanju razvoja.
Ubrzo nakon što je u Egiptu srušen Hosni Mubarak, u glavnom gradu Bahreina Manami došlo je do prosvjeda građana u veljači 2011. Zahtjevali su prestanak organiziranih mučenja u zatvoru, puštanje političkih zatvorenika, doista slobodne izbore i predstavničku skupštinu. Također se tražio kraj političke naturalizacije sunita u odnosu na druge građane. Naime, kako bi se povećao broj sunitskih građana, vladajuća je obitelj počela regrutirati strane sunite u bahreinske oružane snage, pa tako neke procjene, poput one al-Šehabija, govore da je gotovo polovica bahreinske vojske sastavljena od sunita iz Pakistana, Jemena, Sirije i Jordana. Svoj status dobili su nezakonito, jer bahreinski zakoni nalažu da je potrebno barem 20 godina stalnog prebivanja u Bahreinu za mogućnost dobivanja državljanstva. Za njihovo služenje u vojsci nagrađeni su financijskom dobiti i državljanstvom. S druge strane, bahreinski državljani su počeli gubiti svoj status. Krajem ljeta 2014. kralj je postavio amandman na bahreinski Zakon o državljanstvu iz 1963., koji uključuje klauzulu da svatko tko je oštetio interese kraljevstva ili se ponašao nelojalno može izgubiti bahreinsko državljanstvo. Time je pronađeno učinkovito oružje protiv prosvjednika, iako predstavnici organizacija za zaštitu ljudskih prava upozoravaju da čak i pod trenutačnim zakonom prosvjednici ne mogu biti proglašeni za veleizdaju. Odmah po donošenju zakona, 42 bahreinskih državljana, većinom političara, parlamentaraca i građanskih aktivista izgubilo je državljanstvo, u izravnoj opreci UN-ove zabrane arbitrarnog oduzimanja državljanstva.
Prosvjedi u Manami započeli su 14. veljače 2011., a glavno središte prosvjeda bio je Pearl Roundabout, spomenik koji je nazvan po bahreinskoj proizvodnji bisera. Na tisuće građana prosvjedovalo je pod šatorima i na ulicama. Kako bi zaustavio ova kretanja, bahreinski kralj Hamad ibn Isa al Halifa zapovjedio je 17. veljače napad na prosvjednike. Sigurnosne snage su napale prosvjednički kamp, a četvero je ljudi ubijeno. No, državno nasilje je još više razjarilo građane, te je vojska odvjetnika, učitelja, sindikalnih radnika, inženjera i šijitskih vjerskih vođa krenula poduprijeti prosvjednike. U jednom trenutku na ulicama je bilo 200 tisuća ljudi, što je 25 posto cjelokupnog radno sposobnog stanovništva zemlje. Promijenio se i cilj prosvjeda. Umjesto reformi, prosvjednici su počeli tražiti kraj režima al Halife. Režim je odgovorio većom represijom, te je u ožujku 2011. pozvao u pomoć vojne snage drugih zemalja! Ovakav nesvakidašnji pokazatelj ovisnosti planski je smišljen, jer je odgovor došao u vidu tisuću vojnika iz Saudijske Arabije i 500 policajaca iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, država gdje vladajuća obitelj ima i svoje korijene. Uz to, kralj Hamad je proglasio izvanredno stanje. Od tada do danas, prosvjednici se nastoje boriti za reforme, ali ne mogu nadvladati vojne snage koje su krajnje lojalne obitelji Halifa.
Kraljevska obitelj nastojala je prikazati sukob kao sektaško uznemiravanje između sunita i šijita. Ubrzo nakon početka prosvjeda, vlast je ukazala na šijitske militante i izdajnike koji su povezani s Iranom, te je zabranila Šijitsko sudbeno vijeće, najviše tijelo šijita u Bahreinu. No, prosvjednici su čvrsto stali protiv sunitsko-šijitske podjele, a barjaci koji su nošeni na prosvjednim marševima jasno su ukazivali na zajedništvo šijitske i sunitske braće protiv diktatorskih ovlasti vladajuće klike. Pokušaj vlade da ukaže na iransko zaleđe i sektaško nasilje ostali su jalovi, kao i sklonost da skrije kako su strane postrojbe samo štitile bahreinske vanjske granice. U ožujku prošle godine u izoliranom bahreinskom selu Daih poginuo je poručnik Tarik al-Šehi iz UAE, što jasno daje do znanja da se strane snage koriste za smirivanje prosvjeda. Ubrzo nakon toga, početkom travnja je u javnost iscurio i dokument Direktorata finacijskih poslova Ministarstva unutarnjih poslova prema kojemu u Bahreinu postoji 499 jordanskih policajaca koji dobivaju od Bahreina plaću u zajedničkom iznosu od 1,8 milijuna dolara, što znači da su Jordanci de facto zaposlenici bahreinskog MUP-a. Međunarodni nezavisni izvještaji ukazali su da Iran gotovo sigurno nije upleten u prosvjede u Bahreinu, ali također su izazvali bahreinsku vladu oko sustavne korupcije, diskriminacije, kršenja prava jednakosti, ljudskih, građanskih i političkih prava. I dok vlast ulaže na milijune dolara kako bi promicala nacionalni dijalog, oko tri tisuće političkih zatvorenika i dalje je zatvoreno u zatvorima, uključujući oporbene čelnike koji bi i trebali biti za pregovaračkim stolom. Preko četiri i pol tisuća ljudi (3,6 posto bahreinske radne snage) ostalo je bez posla. Među njima nisu samo šijiti, što dokazuje i zatvaranje i mučenje Ebrahima Šarifa, sunitskog vođe oporbene skupine Vaad. No, iako sami oporbenjaci u Bahreinu nisu izazvali daljnje nepovjerenje između dvije islamske denominacije, stanje u Bahreinu je izazvalo dodatno narušavanje odnosa sunita i šijita u drugim zemljama, napose u drugim zaljevskim kraljevinama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
