Wabi-sabi kao spas od ljudskog lomljenja i put u zen vrt: Koncept koji se ne može ni prevesti, ali donosi spokoj, radost življenja, oduševljenje nesavršenošću, prolaznošću i jedinstvenim trenucima u vremenu

Postoji jedan japanski koncept kojeg je ili vrlo lako ili vrlo teško opisati. Zove se wabi-sabi. A što je to wabi-sabi? To je nešto... nešto smješteno ravno na tanku granicu između umjetničke ideje, filozofije života i osjećaja pojedinca. Da, možemo dati jednostavnu definiciju, ali ista može biti samo početak istraživanja nečega čime je prožeta gotovo sva japanska kultura, a mogli bismo od nje puno naučiti. Dakle, u svojoj srži wabi-sabi je "savršenstvo u nesavršenom".

Odlomljeni komadić na starom čajniku, to je wabi-sabi. Ali što je s linijama drveta na starim vratima, jesu li i one wabi-sabi? Itekako. Onda bi to bila možda i mahovina na samotnom kamenu? Magla koja se polako diže uz rijeku? Odraz Mjeseca u jezeru? Da, da, sve to je wabi-sabi!

I istina je, wabi-sabi je nešto što postoji na liniji između umjetnosti, filozofije, ali i općenito oduševljenja životom. Ne idealizmom, jer ideali ni ne postoje, već životom, objektima, scenama koje su prolazne. Život je prolazan, kao i zraka sunca koja se u jutarnje sate lomi preko zavjese i probire predmete sinoć ostavljene nepospremljene na stolu u radnoj sobi.

Stara klupa u parku (izvor: Ravi Shah / Flickr / Ravi Shah)

Autor Andrew Juniper, koji se intenzivno bavi japanskom kulturom, kaže da je wabi-sabi "intuitivno uvažavanje prolazne ljepote u fizičkom svijetu koja odražava nepovratni tok života u duhovnom svijetu". I blizu je gospodin Juniper, svi smo blizu esencije wabi-sabi koncepta ako mu damo priliku.

Nema pravila. Nitko ne kaže da se wabi-sabi mora odnositi samo na pejzaže, objekte ili pak ljude. Cijeli fizički svemir, dodajmo mu komotno i svemir emocija, ideja i želja, može biti wabi-sabi. Zašto? Jer wabi-sabi je uživanje u pogledu, prisutnosti, divljenje jednoj prolaznosti, prihvaćanje te prolaznosti, radost trenutka što smo ovdje i u poziciji da se divimo tome nečemu. Wabi-sabi je jedna efemerna kontemplacija o ljepoti koja to možda postaje tek s vremenom, dok blijedi, dok gomila dodatni šarm. Stara knjiga vrijednog znanja, prašnjave stranice, potrošene korice... možda je tek sad stasala, vrijedi više, jer govori nam dublje o vremenu čije prednosti i nedostatke tek uviđamo.

Ali i ta stara knjiga će proći, na kraju će nestati i pretvoriti se u prašinu, kao i mi skupa s njom. Prolaznost pak ovdje nije nešto zbog čega bismo tugovali ili klonuli duhom. Mi smo dio prolaznosti, ali i promatrači njenog učinka i neumoljivosti.

Termin wabi-sabi sastavljen je od dva kanji znaka (odnosno "Han" ili kineski znak). Drugi dio je stariji, sabi (寂) datira još iz 8. stoljeća te se njime označavala pustoš, ali pustoš u pjesničkom smislu. Negdje oko 12. stoljeća "sabi" je evoluiralo do toga da je počelo predstavljati nešto što bismo mogli nazvati "radosnu kontemplaciju" prema nečem što je staro, potrošeno... Sabi je predstavljalo ljepotu izblijeđenog, već pomalo uvenulog. Sabi tako može također značiti i "staro i elegantno" ili "hrđavo", uz jedan dodatak, važan dodatak koji se ne može prevesti. Uz "sabi" mora ići dojam smirenosti, spokoja...

Riječ "wabi" (侘) pak dolazi kasnije, u 15. stoljeću, a odnosi se na novu estetiku, senzibilnost koja je usko vezana uz japansku ceremoniju čaja. Drugim riječima - to je jedna opća atmosfera te uporaba određenih predmeta za vrijeme ovog procesa. Wabi također predstavlja samoću, melankoliju, ali opet ne na negativan način, već u smislu uvažavanja spokojnog života, daleko od urbane buke i nemira.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.