Srbija je izabrala novog predsjednika. Nakon Tomislava Nikolića, na čelo države stao je dosadašnji premijer Aleksandar Vučić. I dok regionalni mediji naširoko sagledavaju njegovu prošlost u vremenima ratova na području bivše Jugoslavije, na europskoj i globalnoj razini Srbija je još jedna od zemalja koja se nalazi na 'ničijoj zemlji' u multipolarnim borbama globalnih sila, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država s jedne i Rusije s druge strane, uz značajne uloge Europske Unije, ali i Turske i Kine koji pokušavaju uspostaviti svoje uporište na Balkanu.
Jedno od najznačajnijih pitanja svakako je ono koje se tiče utjecaja Rusije. Povijesno gledano, Rusija i Srbija su ostvarili mitsku razinu prijateljstva, s naglaskom na slavensko bratstvo i pravoslavnu kršćansku denominaciju. Ponajviše je Srbija gledala na Rusiju kao na svoju veliku zaštitnicu i spasiteljicu, kako od istočnih prijetnji, tako i zapadnih ugroza. U devetnaestom stoljeću, kada jenjava osmanska moć na Balkanu, a jača prodor Austro-Ugarske, te sa stvaranjem moderne srbijanske države, Rusija je koristila Srbiju kao svoje snažno uporište na Balkanu, te ju je zajedno s Bugarskom smatrala područjem projekcije svoje moći.
S druge strane, Srbija nikad nije prestala ostvarivati povezivanje sa Zapadom. Od svih balkanskih nacija, Srbi su stvorili ponajbolju diplomatsku silu, koja se razvijala isprva dinastijskim vezama srbijanskih kraljevskih obitelji Obrenovića i Karađorđevića, snažnim probojem liberalno-nacionalnih i slobodnozidarskih mreža, te konačno savezništvom s Londonom i Parizom spram Berlina i Beča u velikoj podjeli sila na europskom kontinentu uoči Prvog svjetskog rata.
Razlozi ovakve podvojenosti srbijanske vanjske politike ponajviše se vežu uz nedovršenost izgradnje države u Srbiji i posljedičnog nacionalizma koji se osobito razlaže u odnosu prema Rusiji. Naime, nacionalne države su nastale tijekom razdoblja kada su nacije prolazile snažnu društvenu mobilizaciju. Srbi su osnovali svoju nacionalnu državu tijekom devetnaestog stoljeća daleko manje snage nego što je to bila Rusija u carskom, ali i sovjetskom dobu. To je natjeralo srbijanske političke elite na opravdanje stvaranja države promicanjem etničke različitosti Srba od svojih susjednih nacija. S obzirom da su ruske elite već kontrolirale državu, one nisu imale isti oblik stvaranja države, što je dovelo i do drugačijeg shvaćanja svog odnosa prema susjedima. Dok su se Srbi vidjeli kao dominantna nacija, Rusi su pronalazili svoju ulogu u stvaranju carstva. Najzad, ovi pogledi na stvaranje država proizveli su različitu putanju nacionalizma nakon devedesetih u kojemu se dobrim dijelom Srbi i Rusi ne shvaćaju u realnim političkim potezima. I dok su Rusi shvatili nužnosti pragmatičnog pristupa, Srbi su (kao i mnogi drugi narodi Balkana) preuzeli emotivni narativ. U njemu postoji kako sklonost tako i odbojnost prema Moskvi.
Ta istovremena orijentacija prema Istoku i Zapadu obilježje je mnogih srbijanskih političkih poteza u proteklom desetljeću, a u stranačkom sustavu Srbije proeuropska i antieuropska/proruska linija je očita, iako ne i jednoznačna. Primjerice, Šešeljevi radikali su snažno protiv utjecaja Europe i NATO-a, ali Nikolićevi naprednjaci su prihvatili europske integracije kao dostojan put Srbije u europskim vodama. Sada svi promatraju kojim će se putem zaputiti Vučić, a čini se da su iznenađenja velika.
Srbija je zemlja u kojoj je bezumno tražiti antiruske političare. Svatko tko želi pobijediti na izborima ili barem sakupiti respektabilan broj glasova mora zastupati prijateljstvo s ruskom braćom. Ako kritiziraju vlast zbog proruske politike, to se ne događa zbog takvog smjera općenito, već zato jer vlast ne surađuje dovoljno dobro ili dovoljno mnogo. Ova proruska idila bila je zacementirani dio srbijanske politike otkako se raspala Jugoslavija, a ovi predsjednički izbori su to još jednom potvrdili. Sa strane Moskve nema briga jer tko god došao na vlast u Srbiji, ona će biti proruski orijentirana. Uostalom, prava politička borba u Srbiji ionako ne postoji, izbori su već unaprijed odlučeni, a javnost više-manje prati mišljenje i stavove Beograda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
