Vrijeme je za zaglušujući ustanak čovjeka: Židovi i muslimani, vjernici i nevjernici, moraju krenuti rukom pod ruku u zaustavljanje izraelske desničarske zločinačke vlasti, ali i poraženih mračnih sila koje bi htjele ponovno na površinu svijeta

Ovaj rat u Gazi nije kao prethodni, to je već sada jasno. Intenzitet je na jednoj sasvim drugoj razini. Magnituda ljudske patnje ne mjeri se samo u brojkama već i u načinu stradavanja. Jasno, neki će reći da su nasilne smrti u ratu uvijek iste. Jesu, za umiruće, ali ne i za svijet koji im svjedoči. Nešto je posebno okrutno i sa samom smrću kad se ona događa u Gazi. Jer nema tog ratišta s kojeg civili, čak i u najtežim uvjetima, ne mogu nekako - bar hipotetski - pobjeći. Ne i u Gazi. Odavde nema bijega i ta velika izvjesnost od smrtnog ishoda vodi u neka strašna psihološka stanja, za one koji umiru i one koji se osjećaju bespomoćni u nastojanju da se to zaustavi.

Iz Gaze nema bijega. Tih preko 8000 civila koliko je do sad ubijeno u izraelskim danonoćnim bombardiranjima nije imalo šansu. Što god učinili, od tog kobnog 7. listopada, nisu se imali gdje sakriti, nisu imali gdje pobjeći... I afrički migranti koji riskiraju sve da bi prešli hladan i dubok Mediteran znaju da postoji šansa da će vidjeti drugu obalu. Za stanovnike Gaze nema nikakve šanse. Ako odu na jug, kako im je rečeno od strane izraelske vojske, tamo isto riskiraju smrt, što se već dogodilo u više navrata. Čak i ako čekaju u blizini graničnog prijelaza Rafah. Da postoji sigurno mjesto, sigurna točka, u cijelom Pojasu Gaze, svaki stanovnik pokušao bi sad biti tamo. Ali takvo mjesto ne postoji. Ni bolnice nisu sigurne.

Svih tih 2.3 milijuna ljudi u Gazi na neki način već je mrtvo, odnosno u ovakvoj ekstremnoj situaciji moraju prihvatiti da je njihova smrt potencijalno izvjesna i da ne mogu baš ništa učiniti da to spriječe. Svako ljudsko biće gorljivo će braniti svoj život, to je nešto evolucijski zacementirano i taj nagon je isti u svim ljudima. Pomiriti se s tim da tom nagonu nije moguće dati manevarski prostor je neka vrsta smrti prije same fizičke smrti.

Ali i onima koji sve to gledaju, i to uz toliku informacijsku zasićenost, ovo postaje stalno stanje šoka. Znati da ljudi ginu na okrutan način i bez šanse za bijeg stvara gnjev koji se brzo širi. Naročito nakon spoznaje da je ovo agonija koja će trajati jer Izrael poručuje da neće biti prekida, neće biti humanitarnih pauza, neće biti popuštanja sve dok Hamas ne bude eliminiran.

Diljem svijeta ljudi reagiraju na patnju drugih ljudi. To je neka univerzalna ljudska reakcija, inverzija želji za uništenjem i smrću, borbena želja za očuvanjem života i pravdom. Ali to je ipak samo reakcija, skoro pa instinkt, samim time nešto što nije ni racionalno promišljeno niti ima neku plansku strukturu. Gnjev je sirova emocija koja se može usmjeravati i navoditi po potrebi.

Solidarnost svijeta, ulice, danas i noćas je s narodom Palestine, nije s Izraelom, bez obzira što je Hamas taj koji je svojim krvavim pohodom 7. listopada pokrenuo ovu eskalaciju. Jako je malo onih koji su istinski i iskreno gledali slike ubijenih izraelskih civila i rekli "tako su i zaslužili". To su ljudi koje prije svega treba snažno žaliti jer svatko tko bi se radovao ubojstvu civila je osoba kojoj je najveća kazna biti u svojoj vlastitoj glavi.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.