Bliski istok već dugi niz godina nije bio u tolikom kaosu kao danas. I uz sve sukobe koji se trenutačno vode - Sirija, Irak, Jemen, Egipat, Libija - stalno se osjeća opasnost od velikog bliskoistočnog rata koji bi mogao uvući i sve ostale zemlje ovog nemirnog područja.
Dakako, samo područje Bliskog istoka vjerojatno ni ne bi bilo toliko nemirno da nije stalno izloženo vanjskom utjecaju, utjecaju koji ima svoje agende, interese i remetilački nagon. Zna se koje zemlje najsnažnije utječu na Bliski istok - SAD, Rusija, Francuska, Britanija, odnosno sve zemlje stalne članice UN Vijeća Sigurnosti. No, nedostaje jedna, Kina, ali vjerojatno ne zadugo.
Pitanje je samo kada će se i Kina pridružiti ostalim UNVS stalnim članicama koje već godinama i desetljećima utječu, uvelike negativno, na Bliski istok. Hoće li veći kineski angažman na ovom prostoru samo pojačati postojeće tenzije ili se može možda ipak desiti nešto pozitivno?
Prognoze su brojne kao i pretpostavke o pozitivnim ili negativnim ishodima, no, svi su složni u jednome - pojačani kineski utjecaj na Bliskom istoku će se zasigurno desiti.
Trenutačno najveći utjecaj, još uvijek, ima SAD. No, kakav je američki utjecaj danas? Još uvijek čvrst, ali i u sigurnom opadanju. SAD je i dalje najveća vojna i ekonomska sila svijeta što joj odmah daje prisutnost i utjecaj, ali odnosi između SAD-a i zemalja Bliskog istoka nisu ni približno dobri kao nekada.
Kada je Obama preuzeo mandat od Busha 2008. odnos SAD-a sa zemljama Bliskog istoka bio je, za čudo, poprilično dobar, unatoč činjenici da je Bush izveo napad na Irak i Afganistan. Rat u Iraku bio je daleko najveća pogreška koja će kasnije dovesti do niza novih problema, no Washington je bio u relativno dobrim odnosima s drugim zemljama.
Odnos s Egiptom je bio dobar, na vlasti je tada još bio Mubarak. Odnosi sa Zaljevskim monarhijama bili su stabilni, mada su one već negodovale zbog činjenice da je Iran počeo ulaziti u irački politički vakuum. Čak i odnos sa Sirijom bio je dobar - visoki američki dužnosnici, primjerice John Kerry, bio je rado viđen gost u Damasku. Teško zamisliti iz današnje perspektive, ali i odnos s Libijom bio je vrlo dobar, štoviše, izgledalo je kako bi se odnosi između Washingtona i Tripolija mogli normalizirati.
No, svega 2 godine nakon dolaska Obame na vlast kreće veliko preslagivanje, odnosno tzv. "Arapsko poljeće" - veliki pokret koji je započeo kao autentična pobuna naroda protiv lokalnih despota, korupcije i drugih problema. Da su znali što će ih čekati nakon toga vjerojatno bi mnogi odustali od tadašnjih prosvjeda.
Inicijalni zahtjevi naroda ubrzano su preoteti od strane nekih drugih interesa i situaciju su iskoristile političke skupine s islamističkim predznakom, poput Muslimanske Braće, odnosno skupine koje su do tada često bile i zabranjivanje.
U Tunisu i Egiptu došlo je do masovnih prosvjeda koji su završili smjenom režima, dok u zemljama poput Libije i Sirije, gdje potpora za smjenu režima nije bila toliko jaka, izbija rat.
SAD očito želi pobjedu tzv. političkog Islama u cijeloj regiji, očito misleći da će im svi onda biti podjednako jednostavni za upravljanje kao Turska koja je poslužila donekle kao uzor, odnosno izvozni ideološki model.
Kada smjene režima nisu prošle u Libiji i Siriji, SAD se zauzeo da prođu. Libiju su direktno vojno napali i srušili stari režim u krvi, dok su u slučaju Sirije napad izveli putem svojih posrednika, odnosno putem naoružavanja islamističkih militanata. Napala bi Obamina administracija i Siriju da se Rusija nije postavila iznimno čvrsto dajući do znanja da to neće dopustiti.
No, plan velikog preokreta, gdje bi nekakav "umjereni" islamizam, odnosno nešto kao SAD-u uvijek privlačni desni centtar, zavladao cijelom regijom, nije uspio. Proces nije uspio ni u Egiptu, gdje je predsjednik Muslimanske Braće, Mohamed Morsi, svrgnut i osuđen na smrt, niti u Tunisu gdje sekularne snage ponovno jačaju.
U Libiji je SAD uspio stvoriti samo kaos u koji sada prodire ISIL. U Irak su uložili nebrojene milijarde USD i ta ogromna investicija im se raspada.
U isto vrijeme dolazi do sve većeg zahlađenja odnosa čak i između SAD-a i Izraela zbog Obamine ideje da bi se mogla stvoriti Palestinska država koja bi još desetljećima svoju državotvornost zahvaljivala SAD-u. Nakon toga dolazi i do zahlađenja odnosa i s Turskom koja je gnjevna zbog činjenice da Assad još uvijek nije srušen s vlasti i što SAD očito odustaje od tog poteza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
