David Harvey je poznati američki profesor zemljopisa i antropologije na sveučilištu CUNY u New Yorku (City University of New York), no široj javnosti vjerojatno je još i poznatiji zbog činjenice da je on danas jedan od vodećih marksističkih teoretičara.
Nedavno je objavio knjigu, za koju tvrdi da je "najopasnija knjiga" koju je ikada napisao, pod naslovom: "17 kontradikcija i kraj kapitalizma". Na samu knjigu svakako bi se valjalo posebno osvrnuti, no u međuvremenu Harvey se osvrnuo na jednu drugu zanimljivost, usko vezano uz geopolitiku.
Naime, predstavljajući svoju knjigu po svijetu stigao je i u grad Diyarbakir - jedan od najvećih turskih gradova u kojima žive većinom Kurdi. Ovo je bila vrlo dobra prilika za čuti što Harvey misli o cijeloj situaciji oko Kurda na sjeveru Sirije.
Podsjetimo, Kurdi na sjeveru Sirije imaju de-facto autonomiju te svoj prostor nazivaju Sirijski Kurdistan (ili Rojave). Ono što je zanimljivo kod Rojave je činjenica da su Kurdi pokušali uspostaviti jedan poprilično alternativni sistem, glede upravljanja, demokracije i ekonomije.
Ovaj projekt, eksperiment ili sistem u nastajanju, kako ga god želimo zvati, vrlo je zaintrigirao ljevičare diljem svijeta. Ništa čudno, ljevičari su uvijek pomalo romantično gledali na revolucionarne pokrete u Trećem svijetu, naročito u trenucima apatije kada smatraju da se kod njih ništa radikalno ne mijenja.
Za one koji situaciju prate malo šire, modernoj europskoj ljevici (ili barem jednom njenom dijelu) smeta sve što je vezano uz PKK (Radnička Partija Kurdistana), marksističku gerilu koju su mnogi odbacili kao "staljinističku". No, to su nekakve stare zablude, jer PKK danas uopće nije ono što je PKK nekoć bio. Istina je, PKK je bio tipičan "lenjinistički" pokret od vrha prema dole, ali doktrina PKK-a do danas je znatno evoluirala.
Njihov lider, Abdullah Ocalan, nalazi se u turskoj tamnici od 1999. No, upravo je on zaslužan za ucrtavanje nove paradigme i puta za PKK. Tako primjerice PKK danas čak niti ne traži formiranje kurdske države, već nešto sasvim drugo na tragu anarhističke misli, nešto što nazivaju "libertarijansko općinstvo".
U Rojavi se desilo nešto slično kao i u oslobođenim španjolskim gradovima prije gušenja revolucije. U Rojavi su formirana narodna vijeća kao tijela koja donose odluke, a u svakom okrugu tri ključna dužnosnika biraju se na temelju etničke pripadnosti: jedan Kurd, jedan Arapin i jedan Asirac ili armnenski kršćanin (ovisno o okrugu). Nadalje, barem jedno od tri vodeća dužnosnika mora biti žena.
Kurde se poziva da formiraju slobodne i samoupravne zajednice temeljene na direktnoj demokraciji koje bi u konačnici počele prelaziti nacionalne granice te bi u konačnici i same granice postale beznačajne. Ovim modelom, tvrde današnji kurdski revolucionari, stvorio b...
Nedavno je objavio knjigu, za koju tvrdi da je "najopasnija knjiga" koju je ikada napisao, pod naslovom: "17 kontradikcija i kraj kapitalizma". Na samu knjigu svakako bi se valjalo posebno osvrnuti, no u međuvremenu Harvey se osvrnuo na jednu drugu zanimljivost, usko vezano uz geopolitiku.
Naime, predstavljajući svoju knjigu po svijetu stigao je i u grad Diyarbakir - jedan od najvećih turskih gradova u kojima žive većinom Kurdi. Ovo je bila vrlo dobra prilika za čuti što Harvey misli o cijeloj situaciji oko Kurda na sjeveru Sirije.
Podsjetimo, Kurdi na sjeveru Sirije imaju de-facto autonomiju te svoj prostor nazivaju Sirijski Kurdistan (ili Rojave). Ono što je zanimljivo kod Rojave je činjenica da su Kurdi pokušali uspostaviti jedan poprilično alternativni sistem, glede upravljanja, demokracije i ekonomije.
Ovaj projekt, eksperiment ili sistem u nastajanju, kako ga god želimo zvati, vrlo je zaintrigirao ljevičare diljem svijeta. Ništa čudno, ljevičari su uvijek pomalo romantično gledali na revolucionarne pokrete u Trećem svijetu, naročito u trenucima apatije kada smatraju da se kod njih ništa radikalno ne mijenja.
Za one koji situaciju prate malo šire, modernoj europskoj ljevici (ili barem jednom njenom dijelu) smeta sve što je vezano uz PKK (Radnička Partija Kurdistana), marksističku gerilu koju su mnogi odbacili kao "staljinističku". No, to su nekakve stare zablude, jer PKK danas uopće nije ono što je PKK nekoć bio. Istina je, PKK je bio tipičan "lenjinistički" pokret od vrha prema dole, ali doktrina PKK-a do danas je znatno evoluirala.
Njihov lider, Abdullah Ocalan, nalazi se u turskoj tamnici od 1999. No, upravo je on zaslužan za ucrtavanje nove paradigme i puta za PKK. Tako primjerice PKK danas čak niti ne traži formiranje kurdske države, već nešto sasvim drugo na tragu anarhističke misli, nešto što nazivaju "libertarijansko općinstvo".
U Rojavi se desilo nešto slično kao i u oslobođenim španjolskim gradovima prije gušenja revolucije. U Rojavi su formirana narodna vijeća kao tijela koja donose odluke, a u svakom okrugu tri ključna dužnosnika biraju se na temelju etničke pripadnosti: jedan Kurd, jedan Arapin i jedan Asirac ili armnenski kršćanin (ovisno o okrugu). Nadalje, barem jedno od tri vodeća dužnosnika mora biti žena.
Kurde se poziva da formiraju slobodne i samoupravne zajednice temeljene na direktnoj demokraciji koje bi u konačnici počele prelaziti nacionalne granice te bi u konačnici i same granice postale beznačajne. Ovim modelom, tvrde današnji kurdski revolucionari, stvorio b...
