David Harvey je poznati američki profesor zemljopisa i antropologije na sveučilištu CUNY u New Yorku (City University of New York), no široj javnosti vjerojatno je još i poznatiji zbog činjenice da je on danas jedan od vodećih marksističkih teoretičara.
Nedavno je objavio knjigu, za koju tvrdi da je "najopasnija knjiga" koju je ikada napisao, pod naslovom: "17 kontradikcija i kraj kapitalizma". Na samu knjigu svakako bi se valjalo posebno osvrnuti, no u međuvremenu Harvey se osvrnuo na jednu drugu zanimljivost, usko vezano uz geopolitiku.
Naime, predstavljajući svoju knjigu po svijetu stigao je i u grad Diyarbakir - jedan od najvećih turskih gradova u kojima žive većinom Kurdi. Ovo je bila vrlo dobra prilika za čuti što Harvey misli o cijeloj situaciji oko Kurda na sjeveru Sirije.
Podsjetimo, Kurdi na sjeveru Sirije imaju de-facto autonomiju te svoj prostor nazivaju Sirijski Kurdistan (ili Rojave). Ono što je zanimljivo kod Rojave je činjenica da su Kurdi pokušali uspostaviti jedan poprilično alternativni sistem, glede upravljanja, demokracije i ekonomije.
Ovaj projekt, eksperiment ili sistem u nastajanju, kako ga god želimo zvati, vrlo je zaintrigirao ljevičare diljem svijeta. Ništa čudno, ljevičari su uvijek pomalo romantično gledali na revolucionarne pokrete u Trećem svijetu, naročito u trenucima apatije kada smatraju da se kod njih ništa radikalno ne mijenja.
Za one koji situaciju prate malo šire, modernoj europskoj ljevici (ili barem jednom njenom dijelu) smeta sve što je vezano uz PKK (Radnička Partija Kurdistana), marksističku gerilu koju su mnogi odbacili kao "staljinističku". No, to su nekakve stare zablude, jer PKK danas uopće nije ono što je PKK nekoć bio. Istina je, PKK je bio tipičan "lenjinistički" pokret od vrha prema dole, ali doktrina PKK-a do danas je znatno evoluirala.
Njihov lider, Abdullah Ocalan, nalazi se u turskoj tamnici od 1999. No, upravo je on zaslužan za ucrtavanje nove paradigme i puta za PKK. Tako primjerice PKK danas čak niti ne traži formiranje kurdske države, već nešto sasvim drugo na tragu anarhističke misli, nešto što nazivaju "libertarijansko općinstvo".
U Rojavi se desilo nešto slično kao i u oslobođenim španjolskim gradovima prije gušenja revolucije. U Rojavi su formirana narodna vijeća kao tijela koja donose odluke, a u svakom okrugu tri ključna dužnosnika biraju se na temelju etničke pripadnosti: jedan Kurd, jedan Arapin i jedan Asirac ili armnenski kršćanin (ovisno o okrugu). Nadalje, barem jedno od tri vodeća dužnosnika mora biti žena.
Kurde se poziva da formiraju slobodne i samoupravne zajednice temeljene na direktnoj demokraciji koje bi u konačnici počele prelaziti nacionalne granice te bi u konačnici i same granice postale beznačajne. Ovim modelom, tvrde današnji kurdski revolucionari, stvorio bi se i globalni pokret prema stvarnoj demokraciji, ekonomiji koja bi funkcionirala na temelju suradnje (dakle, bez eksploatacije radnika), a postepeno bi dolazilo do nestanka birokratske države-nacije.
Kako god Kurdi u Rojavi to danas željeli upakirati, ovo ipak ima sve karakteristike socijalizma, jednog novog pristupa socijalizmu iz moderne perspektive 21. stoljeća.
Prateći njihove ideje nije teško zaključiti tko su im bili uzori. Model kojeg PKK danas promovira zapravo je adaptacija ideje Zapatista pobunjenika u meksičkoj regiji Chiapas (vidi: Priča o ustanku majanskog stanovništva i lideru pokreta EZLN). Imajući tu viziju kao vodilju, PKK su proglasili primirje s Turskom i posvetili se izgradnji demokratskih struktura na teritorijima koje već kontroliraju.
Koliko se takvo što može izvesti na teritoriju Turske, vrlo je upitno, no Sirija je postala idealan prostor za ovaj eksperiment. 2012. sirijske vlasti su doslovno Kurdima poručile "evo vam teritorij, radite što hoćete, samo nemojte nas napadati". To je Kurdima dalo priliku da cijelu evoluciju PKK doktrine - koja je stasala u klasičnim okvirima revolucionarnog socijalizma i stigla do nekih sasvim novih spoznaja - implementiraju na terenu uz potpunu slobodu.
Formirana su vijeća, skupštine, narodne milicije, a imovina sirijskih vlasti pretvorena je u radničko samoupravne kooperative.
No, tada se desilo ono najgore, tragedija koja je zaustavila razvoj na brutalan način. Grad Kobane, jedan od ključnih gradova "Sirijskog Kurdistana" napadnut je od strane ISIL-a i žestoka borba trajala je mjesecima. U konačnici su Kurdi obranili svoj grad, uz pomoć Kurda iz Iraka i američke i sirijske zračne pomoći, no, cijena je bila visoka, oko 80% grada je uništeno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
