Isa Kalantari, savjetnik za vodu, poljoprivredu i okoliš iranskog potpredsjednika upozorio je krajem travnja da ako Iran neće poduzeti nešto vezano za vodoopskrbu, rezultat će biti masovna emigracija.
Kalantari, bivši ministar poljoprivrede, upozorio je da Iran koristi 97 posto površinskih voda, te ako neće pronaći alternativu, oko 70 posto Iranaca (oko 50 milijuna ljudi) neće imati drugog izbora osim napustiti zemlju. Ovo je pitanje od ključnog vanjskopolitičkog značaja, jer je nejasno koje bi zemlje bile spremne prihvatiti 30 do 50 milijuna Iranaca.
Nije samo Iran u ovoj poteškoći, već cijeli Bliski istok. Kalantari je spomenuo Iran i Egipat kao dvije zemlje koje prekomjernih korištenjem svojih vodnih resursa kreću prema krizi. Ipak, Iran prednjači zbog brojke od 97 posto korištenja površinskih voda, dok Egipat koristi tek 46 posto. Usporedbe radi, Japan koristi 19 posto, SAD 21 posto, Kina 29 posto, Indija 33 posto, a Španjolska, koja geografski sliči Iranu, tek 25 posto! Prema međunarodnim standardima, korištenje površinskih voda trebalo bi se zaustaviti na 30 posto, a u razvijenim zemljama do razine od 25 posto korištenja.
Kalantari za ovakvo stanje optužuje državne službenike koji su donedavno u potpunosti ignorirali ovu krizu. Kao rezultat, mnogobrojni krajevi u Iranu su izgubili površinske vode, a zemlja postaje sve slanijom i sve nesposobnijom za poljoprivredu. Prema međunarodnim standardima, neki iranski gradovi, kao što su Šahrud, Nejšabur i Rafsandžan, de facto su mrtvi jer im nedostaje bilo kakva hidrološka pozadina. Zapravo, 517 od više od 700 iranskih gradova su na rubu vodne krize koja bi mogla rezultirati redukcijom pitke vode, posebice u ljetnim mjesecima. To bi moglo zahvatiti i sam glavni grad Teheran, koji je dom 14 milijuna ljudi i najveći grad Bliskog istoka.
Zbog toga je Kalantari pisao sadašnjoj iranskoj potpredsjednici zaduženoj za zaštitu okoliša Masume Ebtekar, predsjedniku Hasanu Rohaniju, a Vrhovnom vođi Islamske revolucije Aliju Hameneiju poručio je da, ako doista Iran želi povećati svoje stanovništvo na broj od 150 milijuna, onda prvo mora riješiti vodnu krizu. Trenutačno, Iran podmiruje hranom tek 33 milijuna Iranaca, a ostatak mora uvoziti. No, službenim diskurzom vladaju ekonomske i sigurnosne brige, dok je briga o okolišu svedena na potrebni minimum. Čak i nakon zagađenja zraka u provinciji Huzestan, Iranci se nisu pomakli s mrtve točke, kao i sporadičnog zatvaranja škola i ureda u Teheranu uslijed zagađenja zraka, te i dalje drže 83.mjesto među 178 nacija po različitim pokazateljima okoliša, javnog zdravstva i životnosti ekosustava.
Kalantari je obznanio da je prvi korak upola manje korištenje površinskih voda, a potom uvođenje drastičnih politika. Da se prije o tome mislilo, smatra Kalantari, iranska vodna b...
Kalantari, bivši ministar poljoprivrede, upozorio je da Iran koristi 97 posto površinskih voda, te ako neće pronaći alternativu, oko 70 posto Iranaca (oko 50 milijuna ljudi) neće imati drugog izbora osim napustiti zemlju. Ovo je pitanje od ključnog vanjskopolitičkog značaja, jer je nejasno koje bi zemlje bile spremne prihvatiti 30 do 50 milijuna Iranaca.
Nije samo Iran u ovoj poteškoći, već cijeli Bliski istok. Kalantari je spomenuo Iran i Egipat kao dvije zemlje koje prekomjernih korištenjem svojih vodnih resursa kreću prema krizi. Ipak, Iran prednjači zbog brojke od 97 posto korištenja površinskih voda, dok Egipat koristi tek 46 posto. Usporedbe radi, Japan koristi 19 posto, SAD 21 posto, Kina 29 posto, Indija 33 posto, a Španjolska, koja geografski sliči Iranu, tek 25 posto! Prema međunarodnim standardima, korištenje površinskih voda trebalo bi se zaustaviti na 30 posto, a u razvijenim zemljama do razine od 25 posto korištenja.
Kalantari za ovakvo stanje optužuje državne službenike koji su donedavno u potpunosti ignorirali ovu krizu. Kao rezultat, mnogobrojni krajevi u Iranu su izgubili površinske vode, a zemlja postaje sve slanijom i sve nesposobnijom za poljoprivredu. Prema međunarodnim standardima, neki iranski gradovi, kao što su Šahrud, Nejšabur i Rafsandžan, de facto su mrtvi jer im nedostaje bilo kakva hidrološka pozadina. Zapravo, 517 od više od 700 iranskih gradova su na rubu vodne krize koja bi mogla rezultirati redukcijom pitke vode, posebice u ljetnim mjesecima. To bi moglo zahvatiti i sam glavni grad Teheran, koji je dom 14 milijuna ljudi i najveći grad Bliskog istoka.
Zbog toga je Kalantari pisao sadašnjoj iranskoj potpredsjednici zaduženoj za zaštitu okoliša Masume Ebtekar, predsjedniku Hasanu Rohaniju, a Vrhovnom vođi Islamske revolucije Aliju Hameneiju poručio je da, ako doista Iran želi povećati svoje stanovništvo na broj od 150 milijuna, onda prvo mora riješiti vodnu krizu. Trenutačno, Iran podmiruje hranom tek 33 milijuna Iranaca, a ostatak mora uvoziti. No, službenim diskurzom vladaju ekonomske i sigurnosne brige, dok je briga o okolišu svedena na potrebni minimum. Čak i nakon zagađenja zraka u provinciji Huzestan, Iranci se nisu pomakli s mrtve točke, kao i sporadičnog zatvaranja škola i ureda u Teheranu uslijed zagađenja zraka, te i dalje drže 83.mjesto među 178 nacija po različitim pokazateljima okoliša, javnog zdravstva i životnosti ekosustava.
Kalantari je obznanio da je prvi korak upola manje korištenje površinskih voda, a potom uvođenje drastičnih politika. Da se prije o tome mislilo, smatra Kalantari, iranska vodna b...
