Postoji razlog zašto će na riječ "imperijalizam" jedni pomisliti SAD, drugi možda SSSR ili Rusija, ali tek manji broj će pomisliti Kina. Razlog tome je činjenica da je Kina kroz dobar dio svoje povijesti bila sama sebi dovoljna. Njeni vladari stoljećima su je na takav način uređivali i taj sistem je, nekad bolje, nekad gore, ipak funkcionirao.
Kina nije jedna od onih sila koja je radila na ekspanziji svog utjecaja. Štoviše, Kina se toliko dugo držala podalje od svjetskih događaja da je nekima to već postalo i čudno, naročito kada vidimo do koje mjere se sile upliću u recentne događaje kao što je rat u Siriji.
Kineski razvoj mogao bi još dosta vremena funkcionirati unutar granica svoje velike i mnogoljudne zemlje, da nije vanjskih faktora koji je potiču da djeluje "globalno", čak i ako sama po sebi radije ne bi.
U zadnjih nekoliko godina situacija se ipak mijenja i Kina postaje sve prisutnija izvan svojih granica. Kineske tvornice tako niču u sve većem broju afričkih zemalja i još uvijek se vodi debata da li one tamo čine više dobrog ili više lošeg (odnosno je li kineska eksploatacija afričkih radnika veća ili manja od drugih stranih sila koje posluju na crnom kontinentu).
No, teško se može reći da je to neko veliko širenje utjecaja, kamoli "imperijalizam". Situacija na prostoru Južnog kineskog mora je pak donekle drugačija, Kina tamo zaista širi svoj utjecaj i to ga širi na temelju čiste pretpostavke da je sila, najveća sila Azije.
Ti nenastanjeni otočići i grebeni imaju razne vrijednosti - geostrateški govorimo o izuzetnom položaju kroz kojeg prolazi ogroman dio međunarodne pomorske trgovine. Ispod površine navodno ima i vrijednih resursa kao što je prirodni plin, ali povrh svega tu je i faktor kineskog dokazivanja. Podići umjetne otoke i reći da su Vaši uistinu može samo velika svjetska sila, ona koja tim putem želi dati do znanja svima da to i jest.
No, sve to skupa samo su sitni detalji kada govorimo o izlazu Kine iz njenih graničnih gabarita. Nešto daleko veće se pokreće, a to je Novi put svile. Odnosno riječ je o 2 nova puta/pravca - jedan je onaj drevni kopneni, koji spaja Aziju i Europu, koji bi se trebao sada modernizirati, a drugi je novi, pomorski, koji će spojiti morskim putem Aziju, Afriku, Europu.
To je kineski projekt, gigantski projekt u kojeg Kina već ulaže stotine milijardi USD, a u tom procesu pomaže joj i činjenica da je pokrenula međunarodnu banku AIIB koja je direktna konkurencija američkoj Svjetskoj Banci.
Kada novi putevi svile budu kompletirani, Kina će, vrlo vjerojatno, postati najveća sila svijeta. Postati će izuzetno utjecajna, no, izgleda da ju primarno zanima trgovina i biznis, što je dobro, jer vjerojatno neće imati ambicije postati novi hegemon (mada to će tek vrijeme pokazati).
Biti glavni sponzor, koordinator i upravitelj ova dva pravca zaista će promijeniti način na koji gledamo na Kinu. Što može poći po zlu? Svašta - dovoljno je samo pogledati kartu i zemlje kroz koje novi putevi svile prolaze. Na nekim mjestima imamo ratno, na nekima predratno stanje. No, kineska filozofija je otprilike ovakva - svi će dobro profitirati i neće im više biti do ratovanja. (a možda se desi i upravo suprotno).
No, ono što je bitno za spomenuti je vrijeme. Zašto Kina sada pokreće ovaj gigantski projekt koji će koštati nezamislive svote novca? Jedni će reći kako je vrijeme sazrijelo, no, prije će biti da je vrijeme da se mora. Naime, ovaj kineski veliki izlazak iz njenih sigurnih gabarita, izvan njene zone komfora, je induciran. Putevi svile su zapravo reakcija na obruč koji oko nje steže, ili pokušava stezati, SAD.
Podsjetimo, za vrijeme prvog mandata američki predsjednik Barack Obama najavio je veliki zaokret u američkoj goestrategiji, trebala je to biti okosnica njegovog predsjedništva - bio je to veliki zaokret prema regiji Azija-Pacifik. Obama je objavio, domaćoj i globalnoj javnosti, kako je SAD bila i ostati će "pacifička sila", a Kinu će se, da bi tako i ostalo, trebati održati na njenom aktualnom položaju (tzv. "policy of containment").
Trebao je Bliski istok zbog toga bar malo odahnuti, ali kako smo i vidjeli, to se baš i nije dogodilo. Amerikanci se nisu uspjeli othrvati (ili nisu odolili) uplitanju u Siriju i Ukrajinu, a to im je odgodilo prebacivanje fokusa prema Aziji, bar u onoj mjeri koliko su to planirali.
Što se dogodilo? Opravdana ili neopravdana paranoja. Naime, Amerikance je u isto vrijeme strah da ako se povuku s jednog područja, onda će to područje pasti u ruke njima antagonističkih sila. Ima tu i istine - pogledajmo što se desilo odmah nakon povlačenja američkih snaga iz Iraka, počelo je naglo jačanje iranskog utjecaja. Nešto ranije, kada je Bush mlađi pokretao ratove na Bliskom istoku, Latinska Amerika se gotovo u potpunosti oslobodila američkog utjecaja (sada se stvar okreće jer SAD ponovno pazi na svoje "dvorište", a i ljevičarske Vlade su učinile brojne propuste). Slična stvar se desila i u Istočnoj Europi - SAD vjeruje da je Rusija preuzela Krim (i da će nastaviti dalje) upravo zahvaljujući oslabljenjom američkom utjecaju ovdje pa su zato sada počeli ponovno gomilati svoje snage u Europi.
U svakom slučaju, što se Azije tiče, čim je Obama grandiozno najavio "prebacivanje američkog fokusa", Kina je počela razmišljati kako da se probije iz tog obruča prije nego se on stegne. Putevi svile su odgovor.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
