Francuska invazija Rusije u ljeto 1812. predstavlja jedan od najvećih i najvažnijih vojnih pothvata u svjetskoj povijesti. Pothvat je u Francuskoj poznat kao Ruska kampanja, a u Rusiji Domovinski rat. Bio je to rat koji je trebao biti kruna uspjeha francuskog cara Napoleona Bonapartea koji bi pobjedom potvrdio francusku dominaciju nad Europom i natjerao Veliku Britaniju na mirovni sporazum. Premda su Francusko i Rusko Carstvo bili saveznici njihov odnos bio je pun rivalstva i nepovjerljivosti. Napoleon i Aleksandar I. Romanov nisu mogli doći do zajedničkog političkog uređenja koje bi odgovaralo obojici.
Nakon što je preuzeo vlast 1799., Bonaparte je pobijedio u nekoliko važnih bitaka te zagospodario većinom Europe kroz sustav savezništva i vazala. Pripojio je današnju Belgiju i Nizozemsku te velike dijelove današnje Italije, Hrvatsku i te postavio svoje vladare u Švicarsku, Poljsku te različite germanske države. Španjolska i Portugal su većinom bili pod njegovom vladavinom iako su se trajno javljali partizani i gerilske formacije, a Austrija, Pruska i Rusija ubrzo su postale saveznice. Jedino je Velika Britanija ostala izvan njegovog stiska ruke. Godine 1806. Napoleon je kaznio Britance embargom koji je poznat pod imenom Kontinentalni Sustav. Međutim, do kraja 1810. car Aleksandar I. se više nije slagao s time jer je embargo jako teško utjecao na rusku trgovinu i vrijednost rublje.
Zahvaljujući postignućima Velikog konzulata u Francuskoj, smatralo se da je Napoleon raspolagao načelima koja će vrijediti i u čitavoj Europi, a pritom se nije mislilo na neodložne potrebe za zapljenama i novačenjem. Carstvo je u prvo vrijeme doživjelo važne reforme i svojevrsnu integraciju, no sve je bilo podređeno francuskim interesima. Nije bilo ni traga solidarnosti, niti se razmišljalo o ravnopravnosti i miru. Naprotiv, kako je vrijeme odmicalo, Napoleon je sve više razmišljao isključivo o konfiskaciji i vladavini te o postroživanju Kontinentalnog sustava. Ipak, iako su Francuzi vladali Europom moć carstva s vremenom je počela opadati nakon vrhunca 1806.-1809. Gospodarska, politička i vojna moć carstva lagano je kopnila u godinama uoči ruske kampanje.
Da bi ostao pri koaliciji s Rusijom Napoleon je trebao uložiti nadnaravne napore. Jedini stalni element francusko-ruskih odnosa nakon 1807. bio je nepromjenjivi pritisak koji su Aleksandru nametali reakcionari iz njegova okruženja - ljudi koji su francuskog vladara i dalje, unatoč nedostatku čvrstih dokaza, smatrali predstavnikom "organiziranog jakobizma". U usporedbi s njima, reformistička profrancuska struja na dvoru pod vodstvom savjetnika Mihaila Speranskog, nikad nije dobila priliku da donese novi zakonik, niti pravednije zakone za Židove, a kamoli da oslobodi kmetove. Ruski je car bio autokrat čijoj su se volji Rusi priklanjali bez pogovora, no u zemlji ponoćnog sunca postojala je i tradicija uklanjanja careva koji bi prešli određene granice. Aleksandar je mogao ukazivati na velike teritorijalne dobitke stečene uz francusku privolu: uz Dunav i u Finskoj. Štoviše, mogao je ustvrditi i da je ostvario snove Petra Velikog i Katarine Velike. Ipak, Speranski je, iako je bio carev osobni prijatelj, završio u progonstvu.
Car Aleksandar je nametnuo veliki porez na francuske luksuzne proizvode te odbio sve Napoleonove pokušaje da oženi jednu od njegovih sestara. Vrhunac napetosti dogodio se kada je 1807. godine uspostavljeno Varšavsko Vojvodstvo. Iako je Napoleon stvorio vojvodstvo od pruskih, a ne ruskih teritorija, Aleksandar se plašio da će to samo raspiriti poljski nacionalizam. Dakle, Rusima je savez s Francuzima smetao zbog Varšavskog Vojvodstva koje je Sporazumom u Schönbrunnu 1809. prošireno i Francuzi su zahtijevali da Rusi provode odredbe Kontinentalnog sustava. Poljska je za Ruse predstavljala veliku prijetnju a Kontinentalni sustav je štetio ruskoj trgovinskoj razmjeni.
I Bonaparte i Romanov su smatrali da bi jednog mogao nadmudriti onaj drugi. Mržnja ruskog cara prema francuskom bila je velika. Danas se zna da su se ruski car i njegovi generali pripremali za rat s Francuzima još od 1810. te su namjeravali preuzeti inicijativu i krenuti u napad. Štoviše, Napoleon je 1811. smijenio ministra vanjskih poslova, Champagnyja, velikim dijelom i zato što nije dovoljno ozbiljno shvaćao ponovno naoružavanje ruskih snaga i pokrete njihovih trupa u Poljskoj. Napoleon je tvrdio da mu je Poljska glavni cilj iako mu je važnije bilo poraziti Britance stezanjem Kontinentalnog sustava. S tim je ciljem početkom 1812. ponovo zauzeo dotada švedsku Pomeraniju na sjevernoj obali istočne Njemačke i tako otjerao Stockholm u ruski zagrljaj.
U konačnici Napoleon je imao manje interesa za rat od Aleksandra. Rusija je slabo kršila trgovinsku blokadu Britanije. Ipak Napoleona je najviše nerviralo povređivanje njegovog ponosa i taštine te časti monarhije. Naposljetku, Bonaparte je mogao pokušati izbjeći rat time što bi na mjestu "velikog saveznika" Aleksandra zamijenio Franjom I. Ruski car ne bi se usudio ući u rat s Francuskom dok bi u području trbuha imao ratoborne Habsburgovce. Ali Napoleon jednostavno nije htio Habsburgovcima koje je često pobijedio dati ravnopravan status čak ni kad mu je carski "brat" postao puncem.
Napoleon se na sukob s Rusijom odlučio unatoč odlučnom protivljenju bliskih suradnika, pa tako i bivšeg veleposlanika u carskoj Rusiji, Armanda-Augustina de Caulaincourta. Između 1807. i 1811. Caulaincourt je postao Aleksandrovim osobnim prijateljem. U Saint-Cloudu je sedam sati bez prestanka nagovarao Napoleona da se predomisli. Napoleon je sumnjao da će se Rusi uopće upustiti u ratovanje kad vide da su Pruska i Austrija iako nevoljko na francuskoj strani, a ako i dođe do rata pobijedit će brzo. Caulaincourt je ponavljao da će Aleksandar I. biti daleko čvršći i da će rat s Rusijom zahtijevati potpunu invaziju sa svim opasnostima koje ona nosi. Napoleon je sve karte bacio na kratkotrajni rat, tj. velika pobjeda u istočnoj Poljskoj koja će Ruse natjerati da sjednu za pregovarački stol.
Francuzi su prešli rijeku Njemen 24. lipnja 1812. s 437 000 vojnika. Tako je počeo, kako ga je Napoleon nazivao u proglasima, "Drugi rat u Poljskoj". Grande Armee je ovaj put, više nego ikada, imala istinski carska obilježja: belgijski, nizozemski, njemački, talijanski, poljski, španjolski i litavski vojnici činili su možda i 60% ukupnih snaga. Vojska je podsjećala na rimske legije koje su pokorile čitav tada poznati svijet. Vilnius je pao bez borbe 26. lipnja, a Napoleon je ondje uspostavio operativni stožer. Kao znak nadolazećih loših događaja za vojsku, ubrzo je počela velika susnježica i ledena kiša. Tijekom oluje te noći poginuo je mali broj vojnika i konja. Kako bi stvari išle još gore po Napoleona, neki francuski vojnici već su tada dezertirali te pljačkali u potrazi za hranom. Međutim, Napoleon je ostao uvjeren u konačnu pobjedu. "Došao sam jednom i za sva vremena obračunati se s barbarima sa sjevera", izjavio je svojim savjetnicima te dodao: "Mač je sada izvučen. Moramo ih odbaciti daleko na led kako sljedećih 25 godina ne bi došli u napast da se zamaraju s poslovima civilizirane Europe". Imao je razloga vjerovati da mu se otvorila mogućnost za munjevitu pobjedu, no pokazalo se da ipak nije tako. Francuzi su u početku na terenu imali veliku brojčanu premoć, pa su se Rusi, unatoč žestokom neslaganju među vojnim čelnicima, povukli.
Napoleon u ruski pohod nije stupio vitak i energičan, "ne obazirući se na nedostatak udobnosti. zadovoljstva i ugode" kao što je to nekoć činio general Bonaparte. No ako je i na neke ostavljao dojam da je "debeo, orijentiran na zadovoljavanje senzualnih pobuda i toliko posvećen vlastitoj udobnosti i ugodi da mu je to postalo glavnom preokupacijom, da je ravnodušan i da se lako umara", valja naglasiti - bez obzira na to što je tijekom čitavog rata često bio bolestan i boležljiv - da se vrlo brzo prilagodio ratnim uvjetima. Osim toga, njegov je protivnik, general Kutuzov, bio daleko deblji i neusporedivo letargičniji; pobočnici su moralo utrošiti i pola dana samo da ga posjednu na konja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
