Ovih dana imali smo prilike čitati kako SAD zatvara niz svojih vojnih baza u Europi, štedi se novac kako bi se što brže, i što masovnije, mogla realizirati velika agenda, možda i ključna agenda SAD-a u 21. stoljeću, preseljenje vojnih snaga u Aziju, po Aziji i oko Azije.
Zašto SAD želi u Aziju? Zašto gura svoje trupe u tzv. "kinesko dvorište"? Zato jer Kina već je u njihovom "dvorištu" i ulaziti će sve više i sve ozbiljnije.
Prije svega recimo i to kako je korištenje termina "dvorište" jedna vrlo ružna praksa koja ima neo-kolonijalističke konotacije. Ovdje ga koristimo pod navodnim znacima, ali isti se često ovih dana koristi kao legitimni termin, mada je vrlo uvredljiv za države koje obitavaju u "dvorištu", kao i za njihov suverenitet.
Ipak, recimo što se pod kojim terminom generalno podrazumijeva. Latinsku Ameriku SAD dugi niz godina zaista smatra svojim "dvorištem" te su se aktivno uplitali u svaku njenu državu, od Meksika pa do Čilea. Povijest američkog uplitanja u ovu regiju je puna brutalnosti, državnih prevrata, potpore iznimno radikalnim desničarskim skupinama, atentatima i drugim oblicima imperijalističke politike.
Dah suvereniteta kojeg danas osjećamo na prostoru Latinske Amerike zapravo je vrlo nova pojava, a kao takav još je krhak i podložan devijaciji, oštrom revizionizmu i raspadu.
Sve zemlje Latinske Amerike koje danas, čak i donekle, provode autonomnu unutarnju i vanjsku politiku, nalaze se u relativno velikim problemima. Nije li to, čisto slučajnosti radi, bar malo čudno? Zemlje koje se deklariraju (i ponašaju) kao američki saveznici, doimaju se stabilno i čvrsto, dok ovi "eksperimenti autonomije" odjednom upadaju u duboke ekonomske ili neke druge probleme.
Teško da se radi o slučajnosti, to bi ipak bila malo prevelika slučajnost. SAD aktivno podupire i vrši destabilizaciju zemalja koje se ponašaju "slobodno", koje nemaju namjeru podrediti se njihovim, već primarno vlastitim, interesima.
No, ta politika SAD-a mogla se koristiti u vrijeme kada je dovoljno bilo rušiti nepodobne da bi se na njihovo mjesto doveli podobni. Sada se vremena ipak mijenjaju, a jedan od glavnih razloga je jačanje američkih globalnih rivala. Primjerice, poznato je da je Washington jako želio pad socijalističkih vlasti u Venezueli, a nametanjem sankcija i pritiskom mogli bi možda to i dobiti. No, tu na scenu ulazi Kina - Peking prepoznaje razvoj događaja, uviđa da se njima naklonjenija zemlja nalazi u problemima, te djeluje pravovremeno i jednostavno: financijskom injekcijom, ekonomskom "artiljerijom" kojom će njima naklonjenija zemlja lakše izdržati pritisak i odbaciti američke nasrtaje ovakvih ili onakvih vrsti (vidi: Pad cijene nafte pogađa i Venezuelu, ali u pomoć stiže Kina s 20 milijardi USD).
To je sada već po SAD opasna politika, jer napadima i pritiscima na pojedine zemlje Latinske Amerike njih samo snažnije guraju u sferu interesa vlastitih rivala (Rusija, Kina, a i iranski predsjednici vole doći na latinskoameričku turneju). Da je Obamina administracija itekako detektirala taj trend pokazuje i njihov veliki zaokret prema Kubi - nudeći Kubi "pomirenje" zapravo nastoje osigurati da na Kubi ne bi (još jednom) osvanule strane vojne instalacije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
