Ovih dana imali smo prilike čitati kako SAD zatvara niz svojih vojnih baza u Europi, štedi se novac kako bi se što brže, i što masovnije, mogla realizirati velika agenda, možda i ključna agenda SAD-a u 21. stoljeću, preseljenje vojnih snaga u Aziju, po Aziji i oko Azije.
Zašto SAD želi u Aziju? Zašto gura svoje trupe u tzv. "kinesko dvorište"? Zato jer Kina već je u njihovom "dvorištu" i ulaziti će sve više i sve ozbiljnije.
Prije svega recimo i to kako je korištenje termina "dvorište" jedna vrlo ružna praksa koja ima neo-kolonijalističke konotacije. Ovdje ga koristimo pod navodnim znacima, ali isti se često ovih dana koristi kao legitimni termin, mada je vrlo uvredljiv za države koje obitavaju u "dvorištu", kao i za njihov suverenitet.
Ipak, recimo što se pod kojim terminom generalno podrazumijeva. Latinsku Ameriku SAD dugi niz godina zaista smatra svojim "dvorištem" te su se aktivno uplitali u svaku njenu državu, od Meksika pa do Čilea. Povijest američkog uplitanja u ovu regiju je puna brutalnosti, državnih prevrata, potpore iznimno radikalnim desničarskim skupinama, atentatima i drugim oblicima imperijalističke politike.
Dah suvereniteta kojeg danas osjećamo na prostoru Latinske Amerike zapravo je vrlo nova pojava, a kao takav još je krhak i podložan devijaciji, oštrom revizionizmu i raspadu.
Sve zemlje Latinske Amerike koje danas, čak i donekle, provode autonomnu unutarnju i vanjsku politiku, nalaze se u relativno velikim problemima. Nije li to, čisto slučajnosti radi, bar malo čudno? Zemlje koje se deklariraju (i ponašaju) kao američki saveznici, doimaju se stabilno i čvrsto, dok ovi "eksperimenti autonomije" odjednom upadaju u duboke ekonomske ili neke druge probleme.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
