Velike tenzije u Egiptu i potencijalno izbijanje kaosa nakon objave rezultata predsjedničkih izbora

Godinu i po dana dana je prošlo od tzv. egipatske revolucije na trgu Tahrir kada su milijuni izašli na ulice kako bi svrgnuli predsjednika Hosnija Mubaraka. Nakon više dana prosvjeda, sukoba s policijom i oko 800 mrtvih, revolucija je uspjela. No, je li zaista? I što je zapravo dovelo do izbijanja egipatske pobune?
U mjesecima nakon pada Mubaraka zapadni mediji su glorificirali tzv. "Facebook" revoluciju, što je poprilično kriva pretpostavka. No, možemo sa sigurnošću konstatirati kako su u pobuni sudjelovali mahom sekularni stanovnici, a primarni zahtjev bila su veća socijalna prava. Nagli porast cijene hrane bio je snažan katalizator događaja.

Revolucija i pobuna
U prvim danima egipatske pobune, stanje na terenu je bilo poprilično optimistično - razne skupine su iznosile svoje viđenje budućeg Egipta. Snažno se istaknuo i radnički pokret, brojna industrijska postrojenja su preuzeta od strane radnika u više gradova.
Iz te perspektive izgledalo je kako bi Egipat možda zaista mogao krenuti nekim novim, još uvijek slabo definiranim, putem. Nažalost, već nekoliko dana nakon pada Mubaraka iz sjene su se pojavile daleko organiziranije skupine - nije prošlo puno vremena, a "revolucionari" - oni koji su danima i noćima uporno dolazili na Tahrir - su potpuno izgurani sa stola za kojim će se krojiti nova (ili stara) budućnost Egipta.

Daleko najsnažniju organizaciju imaju Islamisti iz skupine Muslimanska Braća koji su, u više navrata, za vrijeme pobune istaknuli kako će "ostati sa strane", promatrati i zapravo čekati ishod. Sekularna, liberalna, ili tzv. "pro-demokratska" mladež, jednostavno nije imala kandidata niti organizaciju koja bi preuzela pobunu i zaista je pretvorila u revoluciju.
Nudili su im se mnogi, možda ponajviše bivši UN IAEA predsjednik Mohamed El-Baradei kojeg su grčevito slavili zapadni mediji i doslovno sugerirali - "uzmite ga za novog predsjednika".
Ipak, prosvjednici nisu ni približno naivni kako se očekivalo. Brzo su "pročitali" gospodina Baradeija kao i centre koji ga nespretno šalju u grotlo Tahrira.
To je ujedno i jedan od ključnih razloga zašto se Muslimanska Braća nisu željela pretjerano petljati u samu pobunu, jer su znali da potporu na terenu neće dobiti.

Nametnuta polarizacija: vojska i Islamisti
Vratimo se trenutak na originalno pitanje - da li je ovo zaista bila revolucija? Teško. Naravno, moramo imati na umu kako su većina mladih ljudi cijelog svog života znali samo jednog predsjednika - Hosnija Mubaraka, koji je bez problema vladao još od 1981. Za vrijeme svoje vladavine Mubarak je "evoluirao" od državnika do običnog agenta međunarodnih interesnih sfera i najisturenije figure vladajuće i vrlo dobro uhljebljene elite.

No, revolucionari s Tahrira zaboravljaju jedan izuzetno važan podatak - nisu oni ti koji su svrgnuli Mubaraka, svrgnuo ga je vojni vrh. Pod pritiskom, da, ali odlazak Mubaraka nije značio i odlazak vojnog vrha, štoviše - kako i znamo - Egiptom je tada zavladala vojna hunta, koja je i do sada zapravo vladala, no do sada su ispred sebe imali figuru predsjednika.
Iz te perspektive, zapravo ne možemo govoriti o revoluciji, možda tek o djelomično poremećenom statusu quo.

Uskoro žar pobune jenjava, a politički vakuum vješto popunjavaju Muslimanska Braća kao predstavnici tzv. umjerenih Islamista, ali na scenu stupaju i radikalnije islamističke stranke.
No, pitanje koje lebdi u zraku - a na koje zapravo nitko nema konkretan odgovor - je: koliko su zapravo MB "umjereni"? Nije tajna kako je upravo ova organizacija ključna komponenta oružane pobune u Siriji. Da, MB su umjereni - ukoliko postoji mogućnost da se mirnim, demokratskim, procesom instaliraju kao državna vlast. Ovdje ujedno dolazimo i do aktualne situacije - što će se dogoditi ako se ispostavi da oni mirnim putem ne mogu doći do vlasti? A to ćemo saznati već sutra popodne, za kada je najavljena službena objava rezultata predsjedničkih izbora.

Mohamed Morsie i Ahmed Shafiq
Kao što znamo, dva kandidata su u igri - s jedne strane imamo MB-ovog čovjeka, Dr. Mohameda Morsija, dok s druge imamo bivšeg premijera iz Mubarakove administracije, Ahmeda Shafiqa.
Nema zablude - Ahmed Shafiq zapravo je kandidat vojske i vojska stoji iza njega. Muslimanska Braća su s razlogom skeptični prema ovim izborima. Nemojmo zaboraviti kako se izbori održavaju u vrijeme vlasti vojne hunte. Štoviše, ista vojna hunta raspustila je - putem vrhovnog suda - egipatski parlament u kojem su dominirali Islamisti, samo dva dana prije izbora.

No, s druge strane, to ne znači da je Shafiq bez potpore. Da baš ima mnogo gorljivih simpatizera, to je upitno, no, činjenica je kako su mnogi stanovnici glasali za njega vidjevši ga kao "manje zlo" - liberalni, sekularni i brojni drugi stanovnici protive se islamističkoj vlasti. Po tom pitanju zemlja jest polarizirana, s time da postoji znatan broj ljudi koji niti u jednom kandidatu ne pronalazi svoje političke stavove i ambicije.
U slučaju da pobjedi Shafiq, Egipat će se vratiti na "staro" - vjerojatno će i dalje biti u "lošim javnim / dobrim privatnim" s Izraelom i SAD-om, ali sigurno se neće nametati religija kao važna smjernica društvenog i političkog života.

Ako gledamo samo scene stotina tisuća Islamista koji su sada preuzeli Tahrir, mogli bismo dobiti dojam kako Shafiq nema šanse i kako će Muslimanska Braća definitivno pobijediti. No, taj scenski dojam često zna i prevariti. Pogledajmo samo Grčku - nakon svih prosvjeda, štrajkova, samoubojstava - stanovnici su opet izabrali vlast koja ih je i dovela do ruba katastrofe.
To je važna lekcija koju bi trebali imati na umu svi oni koji se planiraju politički angažirati - mnogi preferiraju status quo i teško se odlučuju na "promjene".

Muslimanska Braća su izveli svojevrsni PR šou proglasivši svog kandidata pobjednikom već istu noć kada su se održali izbori, prije tjedan dana. Navodno su toliko duboko uvjereni da će vojska lažirati izbore da su unaprijed željeli stvoriti neku vrstu fiktivnog legitimiteta, ali - što je još i važnije - ovim potezom poručuju svojem biračkom tijelu kako se od predsjedničke fotelje ne odustaje.
Ako izborna komisija sutra proglasi Shafiqa za pobjednika - za očekivati je kako će vojska biti na ulicama već isti dan. Štoviše, vojska se vjerojatno na takav ishod priprema već mjesecima.

Borba za prevlast i geopolitička komponenta
Iz geopolitičkog stajališta situacija je izuzetno - u najmanju ruku - "zapetljana". U prvom redu imamo SAD koji otvoreno prijeti egipatskoj vojsci da moraju "poštivati demokraciju". Štoviše, prijeti im se ukidanjem brojnih beneficija, a egipatska vojska je izuzetno profitirala od istih tijekom godina. SAD aktivno surađuje s ogrankom Muslimanske Braće u Siriji i zajedno žele srušiti predsjednika Assada. Čudna je to alijansa, stvorena isključivo iz američkih interesa u regiji.
Nakon SAD-a imamo Izrael - njihov priželjkivani ishod potpuno je suprotan. Za Izrael bi bilo idealno da pobjedi vojska, tj. Ahmed Shafiq, jer s vojskom već imaju kordijalne odnose - unatoč činjenici da egipatska vojska to nikada neće javno priznati. No, ni tu stvari nisu sasvim crno-bijele, naime, nema neke velike garancije da bi Shafiq slijepo slijedio Mubarakovu doktrinu prijateljstva s Izraelom. To je nedorečena kategorija, no, kada je riječ o Muslimanskoj Braći, stvari su po Izrael ipak jasnije. MB za kormilom najveće arapske države svakako nije ishod koji Izrael priželjkuje.

Krećemo se istočno - Saudijska Arabija. Zanimljivo je kako ni Saudijska Arabija ne "navija" pretjerano za MB, unatoč pojedinim razlozima zbog kojih bi to trebalo biti sasvim logično. Upravo su saudijski izvori, kao što je njihova utjecajna TV kuća Al-Arabiya, poprilično bili kritični prema nastupu Morsija koji se proglasio predsjednikom odmah nakon izbora. Nadalje, iz njihove strane ne pristižu kritike na račun vojne hunte. Taj fenomen donekle produbljuje temu i vodi nas u pravcu teorija koje govore kako Saudijska Arabija i Izrael imaju poprilično komplementarna vanjskopolitička stajališta. Poznato je kako Saudijska Arabija najveću prijetnju i rivala vidi u Iranu, a Izrael je u ovome trenutku najistaknutija anti-iranska država na svijetu.

U konačnici dolazimo i do samog Irana. Tu odnosi postaju još kompleksniji. Očito je kako Iran želi pobjedu Muslimanske Braće i to ne skriva. Time se dovodi u barem jednu ključnu kontradikciju - Iran je glavni saveznik Sirije, a upravo Muslimanska Braća danonoćno rade na rušenju vlasti sirijskog predsjednika Assada. Zbog čega onda Iran podupire MB u Egiptu? Možemo pretpostaviti - Iran smatra kako bi dolazak Muslimanske Braće na vlast u Egiptu dodatno destabilizirao egipatsko-izraelske odnose, eventualno i granicu. Stabilan Izrael Iranu u ovome trenutku nikako ne odgovora iz poprilično opravdanih razloga. Plan izraelskog napada je i dalje na stolu, čak i kada nije u strogom fokusu međunarodnih naslovnica. Mnogi sada već smatraju kako pitanje izraelskog napada nije "hoće li se desiti" nego "kada će se desiti". Iran javno nastoji smanjiti opasnost te prijetnje, no, znaju da je Izrael - ponajviše zahvaljujući SAD-u - vojna sila Bliskog istoka s izuzetno moćnom zračnom snagom. Nemojmo pritom zaboraviti ni činjenicu da je Izrael i nuklearna sila, samo taj podatak daje im veliku prednost nad svim drugim zemljama u regiji. Nadalje, američki nosači zrakoplova i dalje su u Perzijskom zaljevu, kao svojevrsni "agresor broj 2" - ukoliko eventualno Izraelu ne pođe za rukom.

Natrag u Egipat
Za stanovnike Egipta, one stanovnike s kojima se ponajviše možemo simpatizirati - sutra je poprilično sivi dan. Mnogima ideologije i vanjskopolitička svrstanost u ovome trenutku ne znače previše. Zemlja je u izuzetno teškom ekonomskom položaju, mnoge stanovnike muče konkretne egzistencijalne brige.
Iz te perspektive teško da mogu očekivati neki konkretan boljitak, tko god došao na vlast. Muslimanska Braća već su počeli stvarati dogovore sa MMF-om, što će zemlju još dublje gurnuti u kaos. Vjerojatno bi po tom pravcu nastavila i vojska sa Shafiqom na čelu. Naravno, vrijeme je kampanje, obje strane su ponudile nekoliko zanimljivih prijedloga, no, baš zato što je vrijeme kampanje i što nijedna strane ne ulijeva previše povjerenja, te izjave će tek morati biti dokazane u stvarnosti.

Tenzije u zemlji su visoke i eskalacija je moguća. Dva centra moći, vojska i Islamisti, nisu spremni svoju moć dijeliti s drugom stranom.
Šteta je da opća narodna i mirna pobuna nije uspjela iskristalizirati neke nove snažne političke opcije u Egiptu. Nažalost, posljednjih tjedana i te manje opcije svrstale su se na pojedine strane.

U pojedinim krugovima raspravlja se koja je od ovih dvaju opcija kontrarevolucionarna - vojska ili Muslimanska Braća? Za one koji su željeli socijalno pravedniji, narodni, autonomni Egipat, obje strane su podjednako kontrarevolucionarne.
Za prave progresivne snage u zemlji ovo je zasigurno depresivan i težak period, ali činjenica je kako jedino ustrajanje malih ljudi, radnika, studenata, može dovesti do društva koje nije razapeto između dvije elite. Bili su u jednom trenutku na dobrom putu, nitko to ne može poreći. No, isto bismo mogli reći i za američki Occupy pokret koji je također izgledao perspektivno da bi u konačnici sasvim splasnuo. To nije slučaj u Egiptu, još uvijek imamo velik angažman one početne pobune, samo je izgurana na margine od strane Muslimanske Braće.

No, kada pogledamo sve narodne pokrete - pritom ne računajući kvazi oružane pobune u orkestraciji imperijalizma - nekako se još uvijek provlači ideja da je nužna samo praksa i kako je era teorije završena. No, sva ova događanja možda vode ka jednom sasvim drugom zaključku - teorija i praksa ipak moraju biti pravilno odmjerene.