Pogled na kartu sjevera Sirije u ljeto 2016. turskom vojnom i političkom vrhu nije bio nimalo ugodan. Kurdi su u sklopu Sirijskih demokratskih snaga (SDF) poput rakovih kliješta stisnuli Islamsku državu s istoka te proturske militante sa zapada, prijeteći da će se spojiti. U to su doba već iz Manbija krenuli uzvodno Eufratom prema Jarabulusu na granici s Turskom. Sirijska vojska upravo je 'začepila' rupu kod Ramouseha i trajno zapečatila sudbinu istočnog Aleppa koji će potpuno pasti u njihove ruke do Božića te godine. Na sjeveru je mali ostatak pobunjenika iz Azaza i Marea bio stisnut sa zapada Kurdima (odnosno SDF-om u kojem sudjeluju i arapski borci) te na istoku s Islamskom državom. Selo Dudiyan postalo je sinonim za neprekidni 'stolni tenis' preuzimanja iz jedne u drugu ruku, koji je samo stvarao nepotrebne žrtve. Štoviše, džihadisti s crnom zastavom u ruci gotovo su zauzeli Mare krajem svibnja 2016. Nakon što je postalo jasno da je tzv. umjerena opozicija (prije svega Slobodna sirijska vojska) ne samo vojno nemoćna, već ukaljana Al Nusrom i i ostalim islamistima, Amerikanci su sve svoje nade polagali u Kurde, vječne turske neprijatelje, a drugi svjetski moćnik, Rusija, je potpomagao vladu Bashar al-Assada, također velikog neprijatelja regionalne sile u Maloj Aziji. Situacija za Tursku nije mogla izgledati gore.
Situacija na sjeveru Sirije u ljeto 2016.
Kao rezultat američke orijentacije prema Kurdima, došlo je političkog približavanja Turske i Rusije, a na račun američke administracije stizale su iz Ankare i teške riječi. Turska je ostala suzdržana u Bitci za Aleppo, a Rusija je prešutno dozvolila tursko rješavanje kurdskog problema zvanog Rojava. Radi se o autonomnom kurdskom području na sjeveru Sirije koji se naslanja na kurdske krajeve u Iraku i samoj Turskoj. Zapravo, kurdska autonomija ne paše nikome osim njima samima, jer i sirijskoj Vladi ne ide u prilog još jedno područje s visokim stupnjem vojne i političke autonomije.
Osigurana ruskim garancijama, Turska se odlučila za akciju. Prvi i osnovni zadatak je bilo osiguranje granice i sprečavanje spajanja kurdskih snaga iz Afrina na zapadu s onima na Manbiju na istoku. U to vrijeme ih je dijelilo svega pedesetak kilometara, no negdje na pola puta je Al Bab, grad koji je razvojem situacije dobio izvanrednu stratešku važnost.
Turska je za početak organizirala i opremila sirijske pobunjenike na sjeveru. Različite grupe militanata na sjeveru, ali prije svega turkmenskih Sirijaca su se udružile pod nazivom Štit Eufrata. Dovedene su i nove snage iz Idliba i Aleppa, neki su došli uvjerenjem, ali mnogi i za turskim novcem. To je dijelom oslabilo i vojnu snagu militanata u Aleppu i Idlibu. Turska vojska sudjelovala je zračnom i topničkom podrškom, ali i specijalnim snagama. Osjetljiva situacija na domaćem terenu sprečavala je masovno korištenje Turske vojske.
Proturske snage prvo su zauzele granični grad Jarabulus i time spriječile da u njega uđu kurdske snage. Sljedeći zadatak bilo je osiguranje cijele granice, a glavni cilj bio je granični prijelaz Al Rai. I to je relativno lako i brzo odrađeno, a Islamska država pružala je slab otpor. Izbili su uskoro i prvi sukobi s Kurdima iz Manbija, koji su potisnuti južno od rijeke Sajur. Potom su proturske snage nastavile osvajati dubine teritorija, da bi u studenom izbili kod Al Baba. No, ondje se Islamska država odlučila ozbiljnije braniti i sljedećih nekoliko mjeseca su Turske snage 'kampirale' na sjevernim prilazima ovom gradu. Početkom 2017. Sirijska vojska se počela probijati iz Aleppa, uskoro eliminiravši izbočinu Islamske države. U tom procesu su organizirane mješovite grupe s Kurdima kao tampon zonom prema Štitu Eufrata. Tek kad su se sirijske sage predvođene Tigrovima približile Tadefu, krenuo je i odlučniji napad turskih snaga. No, zauzimanje grada potrajalo je još koji tjedan da bi ga zauzele 23. veljače 2017. Time je konačno ostvaren glavni cilj Turske, odnosno sprečavanje spajanja Kurda. Da li se predsjednik Erdogan na sjeveru Sirije sprema na ciparski scenarij, odnosno duži ostanak, još je upitno. No, vlada Bashar al-Assada najavila je da sigurno neće dozvoliti scenarij Golanske visoravni.
Situacija na sjeveru Sirije krajem veljače 2017.
Istovremeno, Tigrovi su produžili na istok, zaobilazeći Deir Hafer da bi se spojili s kurdskim snagama kod Manbija. Tako je vojska zatvorila daljnji prodor na jug turskih snaga, ali i indirektno povezala kurdske kantone, barem dijelom logistički i humanitarno. Zauzvrat, na isti način su povezane vladine enklave u Hasakah i Qamishli. Suradnja Sirijske vojske s Kurdima na zapadu (u Afrinu) je u zadnje vrijeme dobra, baš kao i u samom Aleppu, a vjerojatno će biti takva i sa snagama SDF-a u Manbiju. To je suradnja iz interesa, ne iz ljubavi, pogotovo što su Kurdi u Siriji oduvijek bili građani drugog reda i postoji obostrana netrpeljivost. Napetost u Hasakah i Qamishli prošle godine gotovo je rezultirala ratom.
S druge strane, proturski sirijski militanti napali su snage sirijske vojske u Tadefu, svega dan nakon što su u njega ušle sirijske snage. U sukobu nisu sudjelovali vojnici Turske vojske i za sada se još uvijek može karakterizirati kao čarka starih neprijatelja. Kasnije je bilo još nekoliko zarobljenih vojnih vozila i vojnika s obiju strana.
Ono što je jedino sigurno da će se teritorij Islamske države smanjivati, a kalifat u pokrajini Aleppo postaje kao nacistička Njemačka u zimu 1945. za koju se grabe velike sile. Zapadna obala Eufrata južno od Manbija sada cilj je sirijske vojske koja se nesmetano može koncentrirati na vojne operacije prema Eufratu, bez utrke s proturskim snagama. Na meti je Deir Hafer (koji će se vjerojatno pokušati okružiti), vojna baza Jirah, vodoopskrba Aleppa, nizina Maskanah te u konačnici vojna baza Tabqah i možda Al Raqqa s jugoistoka, ako ju već ne zauzme SDF.
Nesmetani prodor Sirijske vojske u dubinu teritorija Islamske države
No, SDF bi brzo mogao svoje snage preusmjeriti na druge frontove. Turska već sada aktivno granatira kurdska područja. Afrinski Kurdi su ranjiviji, jer im je teritorij manji, i nisu povezani s kurdskim područjima u Iraku. Posebno su na meti grad Tel Rifaat i vojna baza Menagh. Upravo njih je SDF prije godinu dana oteo iz ruku militanata iz Azaza i Marea, ujedno ih odvojivši od Idliba, dok je sirijska vojska deblokirala šiitske enklave Nubl i Zuhraa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
