Velika priča: U ljetnim noćima na sjeverozapadu bivšeg Sovjetskog Saveza, netom prije pandemije, vidio sam problem po Europu koji će tek eskalirati...
FOTO: Marko K.Bilo je to toplo ljeto 2019., one 2019. za koju nikako nismo mogli znati da će predstavljati kraj jednog vremena. Jedan virus će kasnije zakačiti brojku ove godine na svoje ime i svijet će postati drugačiji, ali ovdje mi nije cilj pričati o njemu već o ljudima i situacijama kojima sam svjedočio tog zadnjeg ljeta u "starom normalnom", a danas me tjeraju na razmišljanje dok kao i svi pratim rat u Ukrajini...
Odlučio sam tog ljeta more i plažu zamijeniti onime što mi je oduvijek bila preferenca - željeznicom, da se po mogućnosti nastavlja u beskonačno. Zapadni dio Europe sam već poprilično prošao (i da, znam da nisam dovršio onaj putopis iz Venecije i ovim putem obećavam da sigurno hoću!) i odlučio sam se stoga na istok kojeg sam uvijek i percipirao kao jedan drugi i drugačiji svijet.
Neki europski putnik (koji je pješice prolazio kontinent!) konstatirao je da kad se krećete sa zapada prema istoku ljudi postaju sve ljubazniji, a psi sve opasniji. Obrnuto pak vrijedi ako idete s istoka prema zapadu. Osobno sam se mnogo puta uvjerio u to iako se nastojim kloniti generalizacija jer bi se tad jako zamjerio svim tim toplim ljudima koje sam sreo putujući kroz zemlje zapadne Europe.
Znao sam gdje želim doći i kako. Cilj mi je bio posjetiti tri baltičke zemlje - Litvu, Latviju i Estoniju - ali želio sam do tamo doći, ako je ikako to moguće, vlakom iz Zagreba.
Vlakom je valjalo "naciljati" put, a isti je morao voditi preko Mađarske, Slovačke i dalje kroz veliku Poljsku. Odmah jedan koristan savjet za sve buduće putnike - ako pokušavate doći vlakom iz Zagreba do Varšave u istraživanju opcija prvo ćete naići na onu koja ide preko Beča (i dalje kroz Češku). Ali postoji bolja i jeftinija opcija, kako sam već i nagovijestio - ona preko Mađarske. Malo je kompliciranija u smislu da kartu trebate printati na njihovom automatu (koji je, čini mi se, samo na mađarskom!) u Budimpešti, digitalna karta još nije uvedena, ali se to malo snalaženja isplati jer je cijena do Varšave znatno jeftinija.
Varšava je grad koji fascinira. Hodajući kroz ulice starog grada (iako je "stari grad" zapravo uvelike ponovno podignut nakon Drugog svjetskog rata!) odjednom na tabli uočavate da se nalazite u nekadašnjem zloglasnom Varšavskom getu.
VaršavaI toliko toga imam za ispričati o Varšavi... Do simpatičnog frizera iz Iraka koji je imao najbolju namjeru da mi napravi frizuru "kakvu nose mladi" (morao sam je kasnije mijenjati, ali zbog njegovih priča iz Bagdada isplatilo se), do djevojaka sa cvijećem u kosi koje izgledaju kao da su izašle iz neke staroslavenske bajke, ćelavih momaka koji nastoje izgledati jako opasno, LGBT zastava koje se vijore s brojnih balkona kao simbol otpora, penzionerima koji su mi pričali koliko su se nekoć divili Jugoslaviji, pa do fascinantnih kruna Poljsko-litvanskog komonvelta koje se nipošto ne smiju snimati!
Večer u VaršaviZnam i znamo već kako to ide kad obećavam i najavljujem priču. I dan danas se dogodi da se netko sjeti kako sam ostao dužan onu koja je naglo stala dolaskom u Veneciju noćnim vlakom iz Pariza. Mislim da sam već spomenuo onu anegdotu gdje nešto posudite i obećate da ćete to vratiti u dogovorenom roku, a kad rok prođe sve vam teže pada činjenica da se niste držali dogovora i onda vrijeme prolazi i prolazi, a vi smišljate kojekave isprike... Nije vam se to nikad dogodilo? Dobro, možda je problem samo u meni.
A problem je isto i u tome da kad imate previše doživljaja onda čekate na taj idealan trenutak za prebacivanje istih u pisanu formu. I vrijeme opet prolazi i prolazi... I evo, na kaotičan dan u Veneciji morat ću dodati i tjedan dana u Varšavi. Žao mi je, ali sad jednostavno nemam vremena jer s ovom pričom moram dalje (ali ću se vratiti!), naime, aktualnost to zahtjeva.
Ostaci Varšavskog geta - neki, kao što se može i vidjeti, i danas imaju pogled s prozora na ovo grozno mjestoPa krenimo. Iz Varšave me vodio vlak u pravcu bivšeg Sovjetskog Saveza. Stajali smo neko vrijeme u Bialistoku, negdje na 30-ak kilometara od Bjelorusije. Bliži se vrijeme za prolazak kroz Suwalki koridor. Sjećam se da sam valjda deset puta provjeravao kartu kupljenu u Varšavi sjećajući se krajnje neugodnih priča stranih turista koji su greškom umjesto u Litvi završili u Minsku (dobra "šansa" da vas se proglasi stranim agentom!).
Srećom vlak je krenuo željenim putem. Suwalki je gradić od kojih 60-ak tisuća stanovnika, ali izgleda da je desetljećima daleko od blještavila moderne Varšave.
SuwalkiPoštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
