Energenti kao sredstvo vanjske politike
Ekonomski faktor kojim se Vladimir Putin ponajviše koristi kako bi ojačao rusku vanjskopolitičku moć jesu energenti: nafta i prirodni plin. 2014. su nafta i plin prema procjenama činili oko 60% ruskog izvoza i imali udjel od oko 30% u BDP-u Ruske Federacije. Rusi dnevno crpe odnosno prerađuju oko 10.6 milijuna barela nafte što iznosi oko 4 milijarde barela godišnje. Dokazane ruske rezerve nafte iznose 100 milijardi barela.Ugljikovodici na teritoriju najveće svjetske države dostatni su za sljedećih trideset godina.
S obzirom da je priroda podarila Rusiji brojne prirodne resurse nije začuđujuće da ih vladari u Kremlju (a posebice Putin) koriste kao jedinstveni politički alat za ostvarenje svojih vanjskopolitičkih ciljeva i ambicija. U vremenskom razdoblju od otprilike zadnjih deset godina europske zemlje su postale snažno ovisne o ruskim resursima. Štoviše, neke zemlje poput Finske, Bugarske i Slovačke ovise skoro 100% o ruskim energentima. No, ovisnost o ruskim energentima je nazočna i u zapadnoj Europi.
Projekti plinovoda
Plinovod Sjeverni tok izgrađen 2011.- 2012. prenosi plin iz Rusije u Njemačku i zadovoljava oko 30% njemačkih potreba za plinom. Plin iz navedenog toka također opskrbljuje Francusku i Nizozemsku. Još jedan primjer je trenutno otkazani Južni tok - projekt s kojim se planiralo dovesti ruski plin u središnju Europu (Austriju, Italiju) pritom zaobilazeći Ukrajinu. Projekt je otkazan u prosincu 2014. radi protivljenja Europske unije i Bugarske te zbog općeg sukoba Zapada s Rusijom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarda prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruska uloga glavnog europskog opskrbljivača.
U svibnju 2015. Gazprom je objavio da će se plin početi transportirati kroz novi plinovod, Turski tok. Planirani konačni kapacitet plinovoda je trebao iznositi 63 milijarde prostornih metara godišnje, a trebao je početi sa 16 milijardi. Tijekom svog posjeta Turskoj, 1. prosinca 2014., Putin je obznanio da će projekt Turski tok zamijeniti propali projekt Južni tok. Nakon što su Turci srušili ruski zrakoplov Su-24 u studenom 2015. projekt je bio privremeno obustavljen zbog nastupa hladnoratovskih odnosa između Ankare i Moskve. No, u ljeto 2016. nakon ponovne uspostave odnose dvaju zemalja, projekt je ponovo oživljen. Konačni dogovor oko plinovoda je postignut u listopadu prošle godine.
Turci i Rusi, pod mentorstvom državnika Vladimira Putina i Recepa Erdogana, dogovorili su da će izgraditi dva podvodna kraka plinovoda u Crnom moru s maksimalnim kapacitetom od 15.75 milijardi kubičnih metara plina godišnje po kraku. Izgradnja plinovoda bi trebala početi ove godine a dovršiti se do kraja 2019. Prema dogovoru, Turska će dobivati plin s popustom. U listopadu prošle godine prvi čovjek ruske diplomacije, Sergej Lavrov, izjavio je da su Rusi spremni produžiti plinovod unutar Europske unije ali tek onda kada dobiju formalne garancije da će se projekt doista i ostvariti. Čitaj: onda kada Rusiji budu skinute sankcije.
Zbog sukoba sa Zapadom oko Ukrajine i Sirije i drugih razloga Putin je, doduše već ranije, započeo sa svojim okretanjem prema Aziji. Putin's Pivot predstavlja stratešku orijentaciju ruske vanjske politike koje želi smanjiti ovisnost o Europi i Americi tako što Rusija stupa i bliske političke, trgovinske, vojne ali i energetske veze s azijskim divovima: Kina, Japan, Indija i s drugim manjim zemljama. Dobar primjer korištenja energenata u Putinovoj azijskoj politici je projekt Moć Sibira. U tom projektu ruski prirodni plin se transportira iz Jakutije preko Dalekog istoka do Kine ali moguće i drugih zainteresiranih strana. 2014. Gazprom je potpisao dogovor s Kineskom nacionalnom naftnom i plinskom kompanijom (CNPC) za godišnje isporuke 38 milijardi kubičnih metara plina. Plinovod Moć Sibira se gradi, a trebao bi biti završen do kraja 2019.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
