Velika priča o sukobu koji će prožeti sve fronte: Mitološka zavjesa koja skriva pravi razlog osnutka Izraela, ratovi koje budućnost ne može izbjeći, untermensch prikaz stradavanja i posljednja misija Iranske revolucije

Za neke sukobe se zna da dolaze. Ishodi, to je ono što se ne vidi jasno, ali pojedini sukobi kao da su unaprijed zapisani. Pomalo je defetistički reći da budućnost koja još nije ispisana nije moguće promijeniti, čak i tragično - ali najveća tragedija je promatranje uzroka i posljedica koji odolijevaju svim mirovnim željama. Jedan takav sukob je onaj između Rusije i Ukrajine koji još traje. I desetak godina (možda i više) unatrag "znali smo" da se toliko toga kreće prema tome i da je teško čak i zamisliti kretanja koja bi spriječila srljanje prema krvavoj viziji bliske budućnosti. Kad je počela propast same ideje ukrajinske neutralnosti bilo je jasno da će se široki pokušaji prebacivanja ove velike i geostrateške europske zemlje završiti sukobom trganja. I vizija vizije neugodne bliske budućnosti najčešće je točna - u slučaju Ukrajine to je komadanje nekoć velike zemlje na bar dvije manje koje će se orijentirati svaka prema svom "davitelju".

Sukob koji nije počeo, a već znamo da je zabilježen je recimo onaj u kojem Kina konačno kreće u vraćanje kontrole nad svojim "odbjeglim" otokom. Desetljeća mogu prolaziti, i prošla su, ali temeljni uzroci se ne brišu ni kroz brojne transformacije svijeta oko njih. Poražene nacionalističke snage izbjegle su totalni poraz bijegom na Tajvan i tamo su dobile fizičko-ideološku zaštitu u vidu Tajvanskog tjesnaca u koji se svojom obvezom "parkirala" američka mornarička moć kako bi spriječila da poraz nacionalističkih snaga bude potpun. Od onda traje samo odbrojavanje do neminovnog, odnosno do trenutka kad će Kina biti toliko jaka (ako bude) da može i parirati i dominirati nad američkom vojnom moći. Peking preferira čekanje jer ne osjeća obruč oko sebe u onom smislu u kojem je to osjećala Rusija kad se odlučila na dramatičnu invaziju 24. veljače 2022. Štoviše, moglo bi se reći da je Kina ta koja polako i temeljito stvara obruč za svoj veliki plan.

Ima tu još puno manjih i većih "predskazanja" koja će se jednog neugodnog dana sigurno ostvariti, ali najveće od njih gotovo sigurno je sukob između Izraela i Irana. Zapravo svaki rat na Bliskom istoku bio je neka vrsta uvertire ovom, naročito u 20. stoljeću, a bilo ih je i ranije. I Iran i Izrael kakve poznajemo zapravo su u suštini zemlje novijeg datuma, bez obzira na njihove povijesne osnove koje sežu tisućama godinama unatrag. Izrael je osnovan 1948., a Iran je "ponovno rođen" kroz revoluciju 1979. i zapravo je fundamentalno drugačija zemlja od one koja je postojala ranije.

Ono što je zanimljivo, a to je nešto što mnogi već znaju i shvaćaju, je to da je Iran današnjice, teokratski Iran u kojem je religija na višem mjestu od svjetovnog, zapravo na neki način nusproizvod izraelskog stvaranja, odnosno, da budemo točniji, Nakbe ("Katastrofa" na arapskom) - progona Palestinaca s njihove zemlje kako bi se "stvorilo mjesta" za još jednu zemlju, Izrael. Valja pritom biti pažljiv s povijesnim činjenicama jer bilo bi poprilično pogrešno reći da je sama revolucija 1979. izbila "zbog" osnutka Izraela. Taj anti-izraelski (i anti-zapadni u širem smislu) sentiment je u Iranu došao tek kasnije, ne puno kasnije, ali ipak kasnije. Iranski narod je primarno ustao protiv autoritarne vlasti šaha Reze Pahlavija, tadašnjeg iranskog pro-zapadnog lidera. Narod je ustao protiv SAVAK-a, brutalne tajne policije, ali i protiv činjenice da njihova naftom bogata zemlja biva eksploatirana od strane stranih interesa. Kasnije, odnosno u jeku revolucije, kao najsnažnija opcija profilirala se ona islamistička na čelu s Homeinijem koji je postao prvi iranski ajatolah.

No, uskoro je postalo jasno da je u temelju nove revolucije (sada zaokrenute u teokratskom smjeru, jer druge snage otpora šahu, recimo ljevičari, nisu se uspjele probiti na čelo) i ideološko i živo pitanje palestinske sudbine. Revolucionarni Iran je stoga ubrzo postao najveći trn u oku samoj egzistenciji Izraela jer je, recimo to tako, ta ideja otpora ipak išla "dublje" kad je prolazila kroz vjerske ovoje no što je to bio slučaj kod socijalističkog Arapskog nacionalizma koji je, vrijeme će pokazati, bio manje izdržljivog karaktera.

Ali osnutak Izraela je do današnjem promatraču postao uvelike apstraktan jer je zamotan u slojeve mistike. Židovski vjerski narativ u praktičnom, fizičkom svijetu, može se promatrati skoro isključivo kao strateška osnova za postizanje vrlo ovozemaljskih ciljeva. Dakako, ista stvar vrijedi i za iranski islamizam, obnovljenu ulogu pravoslavlja u Rusiji, ili pak konzervativni evangelizam u Americi koji je nabujao u silu utjecaja koja se osjeća čak i po našim trgovima. No, što se tiče osnutka Izraela stvar postane jasnija tek kad se oslobodimo "opijuma" jer ako bismo kartu svijeta krojili po vjerskim pričama to ne samo da bi bio globalni poremećaj već vjerojatno i sumrak civilizacije uopće.

Izrael je u suštini geostrateški projekt, kao takav je barem nastao. Točnije - britanski geostrateški projekt.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.