Privatizacija vojne sile dovodi do opravdanih briga u kojoj mjeri ona potkopava načelo državne kontrole i monopola nad vojskom i načelo demokratske kontrole obrane države i sigurnosnog aparata. Demokracije počivaju na ideji da je država jedini legitimni autoritet u političkom kontinuumu s obzirom na vojnu silu i građani bi trebali biti izravno uključeni u proces donošenja odluka o korištenju vojne sile. Pravo javnosti je da utječe na politike države, a posebice one koje se tiču rata i ratovanja. Ipak, kompanije privatnih vojski ugrožavaju i potkopavaju autoritet države i njenih građana.
Korijeni modernih standarda o monopolu države nad fizičkom silom mogu se pratiti sve do 17. stoljeća i pojave državnocentričnog međunarodnog sustava i teorije društvenog ugovora, prema kojoj se građani odriču svojeg prirodnog prava da koriste silu u zamjenu da ih štiti država. Korištenje oružane sile postaje ekskluzivno pravo države koja preuzima odgovornost za održavanje mira i sigurnosti na svome teritoriju, ali zato država ima i ograničenje prelaska preko nacionalnih granica. Doista, popularna zamisao Maxa Webera sadržava preduvjet za definirajuću karakteristiku države: entitet je "država" ako njezino administrativno osoblje uspješno podržava pravo monopola legitimnog korištenja nasilja u primjeni svog poretka. Taj standard je općenito ciljao ograničavati oružane sukobe na globalnoj razini i doprinio je delegitimizaciji plaćeničkih vojski i stvaranju građanskih vojski.
Pitanje je koji je općeniti učinak industrije privatnih vojski na monopol države nad nasiljem i stupanj kontrole države nad silom. Očito država više ne posjeduje monopol jer međunarodne institucije, nevladine organizacije, multinacionalne korporacije i drugi nedržavni akteri mogu koristiti kompanije privatnih vojski za naoružanu zaštitu svojih operacija u zonama konflikta. Promatrači tvrde da privatne vojske nisu imale značajan učinak na ukupnu kontrolu sile. Avant tvrdi da premda privatizacija sigurnosti mijenja način upravljanja nad kontrolom sile koja je alocirana unutar države, povećanjem relevantnosti tržišnih mehanizama i širenjem kontrole na širi spektar aktera, te promjene zapravo ne smanjuju toliko državnu kontrolu nad nasiljem koliko uvode nove kompromise u terminima političkih procesa koji odlučuju o korištenju sile.
Slično tome, Sarah Percy tvrdi da su države uspjele održati blisku vezu s industrijom privatnih vojski. U SAD-u, američke privatne vojske koje teže pružiti usluge stranim državljanima trebaju biti, sukladno Aktu o kontroli izvoza oružja, registrirane i licencirane od strane State Departmenta, što ustvari znači da privatne vojske prihvaćaju samo one zadatke koje je odobrila američka vlada. U Ujedinjenom Kraljevstvu, vlada je obično obaviještena prije nego što britanske ...
Korijeni modernih standarda o monopolu države nad fizičkom silom mogu se pratiti sve do 17. stoljeća i pojave državnocentričnog međunarodnog sustava i teorije društvenog ugovora, prema kojoj se građani odriču svojeg prirodnog prava da koriste silu u zamjenu da ih štiti država. Korištenje oružane sile postaje ekskluzivno pravo države koja preuzima odgovornost za održavanje mira i sigurnosti na svome teritoriju, ali zato država ima i ograničenje prelaska preko nacionalnih granica. Doista, popularna zamisao Maxa Webera sadržava preduvjet za definirajuću karakteristiku države: entitet je "država" ako njezino administrativno osoblje uspješno podržava pravo monopola legitimnog korištenja nasilja u primjeni svog poretka. Taj standard je općenito ciljao ograničavati oružane sukobe na globalnoj razini i doprinio je delegitimizaciji plaćeničkih vojski i stvaranju građanskih vojski.
Pitanje je koji je općeniti učinak industrije privatnih vojski na monopol države nad nasiljem i stupanj kontrole države nad silom. Očito država više ne posjeduje monopol jer međunarodne institucije, nevladine organizacije, multinacionalne korporacije i drugi nedržavni akteri mogu koristiti kompanije privatnih vojski za naoružanu zaštitu svojih operacija u zonama konflikta. Promatrači tvrde da privatne vojske nisu imale značajan učinak na ukupnu kontrolu sile. Avant tvrdi da premda privatizacija sigurnosti mijenja način upravljanja nad kontrolom sile koja je alocirana unutar države, povećanjem relevantnosti tržišnih mehanizama i širenjem kontrole na širi spektar aktera, te promjene zapravo ne smanjuju toliko državnu kontrolu nad nasiljem koliko uvode nove kompromise u terminima političkih procesa koji odlučuju o korištenju sile.
Slično tome, Sarah Percy tvrdi da su države uspjele održati blisku vezu s industrijom privatnih vojski. U SAD-u, američke privatne vojske koje teže pružiti usluge stranim državljanima trebaju biti, sukladno Aktu o kontroli izvoza oružja, registrirane i licencirane od strane State Departmenta, što ustvari znači da privatne vojske prihvaćaju samo one zadatke koje je odobrila američka vlada. U Ujedinjenom Kraljevstvu, vlada je obično obaviještena prije nego što britanske ...
