Jedan od najučestalijih moralnih prigovora protiv korištenja privatne vojne sile jest tvrdnja da privatnim vojnim kompanijama nedostaje društveno prihvatljiv razlog za sudjelovanje u oružanom sukobu. Postoji ideja da ubijanje u ratu može biti opravdano samo ako uključuje predanost višem cilju, oviseći naravno na moralnim načelima nekog društva u nekom vremenu. Još je važnije da se smatra da su privatne vojne kompanije i njihovi zaposlenici prvenstveno motivirani perspektivom financijske koristi, koja je upravo glavna karakteristika plaćenika prema definiciji međunarodnog humanitarnog zakona.
Naravno, nije financijska korist sama po sebi problematična već podudarnost s primjenom vojne sile koja uobičajeno zahtijeva nanošenje štete drugima. Želja i potreba za zaradom navodi privatne vojnike da budu moderni plaćenici u modernim ratovima. Treba zabilježiti da ovaj prigovor može čak pokriti vojno osoblje koje se neizravno angažira u oružanom sukobu ako se primjenjuje načelo da se drugome može nanijeti šteta tako što se pruža obuka, opremanje i zaštita. Zapravo, takvo proširenje koncepta ne bi bilo neosnovano jer već postoje slične primjene zakona za one osobe koje svjesno sudjeluju u kriminalnoj aktivnosti.
Protuargument tvrdi da se gornji prigovor može odnositi i na osobe koje službe u regularnim vojskama. I zaista većina država, uključujući one koje široko koriste usluge privatnih vojski poput SAD-a i Velike Britanije, imaju većinom profesionalne stajaće vojske a ne regrute, i mnogi od onih koji nastoje ostvariti vojnu karijeru moguće je da su na to potaknuti perspektivom stabilnog i dobro plaćenog posla. To je jedan od važnih motiva zašto se mladi ljudi odlučuju na zanimanje profesionalnog vojnika. Logično, to je posebice slučaj u siromašnim zemljama s visokim stopama nezaposlenosti i diktatorskim režimima. Nadalje, može se tvrditi da su zaposlenici privatnih vojnih kompanija motivirani i moralno prihvatljivim razmatranjima kao što su nacionalna lojalnost, ili čak želja da se posvete višem cilju. Međutim, ključno je razlučiti slučajeve u kojima je financijska korist jedini iliti glavni motiv pristupanja u privatne vojske i slučajeve kada je financijska korist tek jedan od motiva.
Ako se prihvati kvalitativna razlika između privatnih i regularnih vojski pitanje je može li se zaključiti da je nedostatak ispravne stvari ili ispravne namjere učinilo privatne vojske neetičnima? Lynch i Walsh tvrde da je takva sugestija problematična jer: 1) dvosmislenost pojma "pravih namjera" može u konačnici dopustiti da postoji samo jedna prava namjera a to je "domoljubna obrana domovine", 2) nemoguće je da sve zaraćene strane imaju takav "nedostatak" budući da u svakom međudržavnom ratu postoji barem jedan agresor, 3) način na koji su suvremene nacionalne vojske organizirane i funkcioniraju ne dozvoljava svakom vojniku da bude vođen svojim moralnim ocjenama dok sudjeluje u sukobu. No, npr. Pattison ističe kako se ne može opravdati glavni prigovor protiv privatnih vojski a to je da je njihov primarni motiv novac.
Međutim, može se reći da motivi nisu ili se ne bi trebali smatrati najvažnijim za ukupno vođenje rata. Pattison naglašava jasnu razliku između motiva i namjera koje smatra mnogo bitnijim parametrom u raspravi o privatnim vojskama. On tvrdi da privatni izvršitelji možda ne dijele pravednu stvar donositelja odluka, ali zato njihova namjera izvođenja misija je mnogo posljedično važnija od motiva. Ako pretpostavimo da su motivi irelevantni za pravednost ratovanja u usporedbi s drugim faktorima, namjere mogu biti jednako problematične zato što može doći do značajnih odstupanja između specifičnih ciljeva klijenta i ciljeva privatnih izvršitelja koji su unajmljeni da ih ispune. Kompanije privatnih vojski su pogonjene profitom i na kraju odgovaraju svojim dioničarima, što znači da novčani motiv nadilazi svaka druga razmatranja i utječe na kvalitetu njihovih usluga.
Za razliku od većine drugih komercijalnih djelatnosti, ugovori potpisani s industrijom privatne vojske su obično nejasni, nedostaje im elemenata koji su najčešće ključni za uspjeh: npr. definirani i dokazivi standardi performansi, jasno formulirane klauzule o izbjegavanju obveza i ostali zaštitni elementi i potrebe: i najvažnije - ugovori nisu subjekt adekvatnog nadzora zbog tajnovitosti i komplicirane i nesigurne prirode okruženja u kojem se pružaju usluge. Važno je naglasiti da takve specifičnosti ugovora nemaju negativne posljedice kakve su očekivane za druge tvrtke koje ne poštuju norme.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
