Jedan od najučestalijih moralnih prigovora protiv korištenja privatne vojne sile jest tvrdnja da privatnim vojnim kompanijama nedostaje društveno prihvatljiv razlog za sudjelovanje u oružanom sukobu. Postoji ideja da ubijanje u ratu može biti opravdano samo ako uključuje predanost višem cilju, oviseći naravno na moralnim načelima nekog društva u nekom vremenu. Još je važnije da se smatra da su privatne vojne kompanije i njihovi zaposlenici prvenstveno motivirani perspektivom financijske koristi, koja je upravo glavna karakteristika plaćenika prema definiciji međunarodnog humanitarnog zakona.
Naravno, nije financijska korist sama po sebi problematična već podudarnost s primjenom vojne sile koja uobičajeno zahtijeva nanošenje štete drugima. Želja i potreba za zaradom navodi privatne vojnike da budu moderni plaćenici u modernim ratovima. Treba zabilježiti da ovaj prigovor može čak pokriti vojno osoblje koje se neizravno angažira u oružanom sukobu ako se primjenjuje načelo da se drugome može nanijeti šteta tako što se pruža obuka, opremanje i zaštita. Zapravo, takvo proširenje koncepta ne bi bilo neosnovano jer već postoje slične primjene zakona za one osobe koje svjesno sudjeluju u kriminalnoj aktivnosti.
Protuargument tvrdi da se gornji prigovor može odnositi i na osobe koje službe u regularnim vojskama. I zaista većina država, uključujući one koje široko koriste usluge privatnih vojski poput SAD-a i Velike Britanije, imaju većinom profesionalne stajaće vojske a ne regrute, i mnogi od onih koji nastoje ostvariti vojnu karijeru moguće je da su na to potaknuti perspektivom stabilnog i dobro plaćenog posla. To je jedan od važnih motiva zašto se mladi ljudi odlučuju na zanimanje profesionalnog vojnika. Logično, to je posebice slučaj u siromašnim zemljama s visokim stopama nezaposlenosti i diktatorskim režimima. Nadalje, može se tvrditi da su zaposlenici privatnih vojnih kompanija motivirani i moralno prihvatljivim razmatranjima kao što su nacionalna lojalnost, ili čak želja da se posvete višem cilju. Međutim, ključno je razlučiti slučajeve u kojima je financijska korist jedini iliti glavni motiv pristupanja u privatne vojske i slučajeve kada je financijska korist tek jedan od motiva.
Ako se prihvati kvalitativna razlika između privatnih i regularnih vojski pitanje je može li se zaključiti da je nedostatak ispravne stvari ili ispravne namjere učinilo privatne vojske neetičnima? Lynch i Walsh tvrde da je takva sugestija problematična jer: 1) dvosmislenost pojma "pravih namjera" može u konačnici dopustiti da postoji samo jedna prava namjera a to je "domoljubna obrana domovine", 2) nemoguće je da sve zaraćene strane imaju takav "nedostatak" budući da u svakom međudržavnom ratu postoji barem jedan agresor, 3) način na koji su suvremene nacionalne vojske organizirane i funkcioniraju ne dozvoljava svakom vojniku da bude vođen svojim moralnim ocjenama dok sudjeluje u sukobu. No, npr. Pattison ističe kako se ne može opravdati glavni prigovor protiv privatnih vojski a to je da je njihov primarni motiv novac.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
