1914. godina promijenit će cijeli svijet i doslovce nakon izbijanja Velikog rata u ljeto te godine politički procesi u svijetu krenut će jednim drugim putem. To je bio put ratova, sukoba, ostrašćene i vatrene borbe za teritorije. Takvo stanje stalnih uznemirenosti, napetosti, prevrata potrajat će idućih tridesetak godina. Pogotovo je Stari kontinent postao mjesto krvoprolića. Upravo će europski sukobi dati pravu priliku Sjedinjenim Državama da pokažu sve što znaju i biti poluga koja će odlučiti krajnji ishod sukoba.
U ukupnom američkom pristupu vanjskoj politici i međunarodnim odnosima, Prvi svjetski rat promijenit će apsolutno sve. Europa iz koje je izvorno zasjalo svjetlo o kojem govori Thomas Jefferson, osramotila se i izopačila u orgijanju krvi i mržnje. Ostalo je na Americi, pobjednici u ratu i vrlo moćnoj sili svijeta po njegovom svršetku 1918., da proba ispraviti što se ispraviti da. Predsjednik Woodrow Wilson bio je intervencionistički reformator na domaćem i na međunarodnom planu. Vidio je misiju Amerike da stvori međunarodni poredak koji će u budućnosti onemogućavati izbijanje ratova između velikih sila i usredotočio se na dva glavna problema: nacionalizam i revoluciju. Wilsonov pristup prema ta dva problema ključan je za razumijevanje američke vanjske politike u 20. stoljeću. U nacionalizmu ili samoodređenju Wilson je gledao jedini mehanizam mogućeg stvaranja određene stabilne države koja bi se uz američku pomoć mogla demokratizirati.
Nakon svršetka rata na vidjelo su izišli negativni učinci europskoga kolonijalizma. U međuratnom razdoblju američka je javnost postajala sve kritičnija, čak i kad su bile posrijedi britanske kolonije poput Indije koje su se nekoć smatrale blistavim primjerom kolonijalne vladavine. No Amerikance je brinula i mogućnost revolucija koje bi dovele do još veće nestabilnosti i patnji. Za Wilsona je Meksička revolucija bila npr. zastrašujući primjer takve nestabilnosti. Početkom 1920-ih učinci Oktobarske revolucije dodatno su povećavali strah od mogućih posljedica nestabilnosti i neznanja. U početku 1917. slom carske ruske vlade pozdravljali su brojni Amerikanci koji su u carizmu vidjeli najreakcionarniji oblik vladavine u Europi i koji su se nadali kako će politika novog režima slijediti krivulju u biti sličnu onoj Američke revolucije. No, autoritarni kolektivizam boljševika, kao i njihovo naglašavanje revolucije kao trajnog procesa kao i internacionalizam, uskoro su odagnali svaki trag dobrohotnosti što je prema njoj mogla postojati među američkim elitama. Naprotiv, u idućim godinama na sovjetski se komunizam počelo gledati kao na pogubnog rivala amerikanizmu kao način na koji bi se siromašni i ugnjeteni mogli opirati stanju i položaju u kojemu su se našli, a da ne slijede američki model. Već 1918. američka vlada se pridružila ostalim imperijalističkim silama u vojnoj intervenciji protiv boljševika.
Wilson je bio za pametan i pravedan mir što je sadržano u poznatih 14 točaka i vatreno je podržavao uspostavu Lige naroda koja bi bila međunarodni instrument koji bi sprečavao ratove. Mir nije bio pravedan i bio je izrazito na štetu Njemačke što je pomoglo u poslije ratnom vremenu revanšističkim snagama da dobiju zamah uključujući i naciste. Liga naroda je uspostavljena, ali SAD joj nikad nije pristupio jer ju nije ratificirao američki Kongres i pokazala se neuspješnom u praksi.
Nakon što su Europljani odbacili američka stajališta na poslijeratnim mirovnim pregovorima 1919. SAD se počeo polako povlačiti u izolacionizam na međunarodnoj areni, ali treba istaknuti da je izolacionizam 1920-ih i 1930-ih imao dublje korijene. Kad je SAD postao prva svjetska industrijska sila, useljavanje se višestruko povećavalo i vrhunac je doživjelo u godinama prije početka rata 1914. Iako su shvaćali važnost useljenika za nacionalno gospodarstvo, mnogi su Amerikanci bili uznemireni zbog useljavanja. Glavni razlog je zanimljivo bio ideološki jer se nije vjerovalo da slavenski, romanski i azijski useljenici mogu razumjeti američke vrijednosti slobode i demokratskog poretka. Iz istih razloga Amerikanci su zagovarali izolacionizam na međunarodnom planu zato što su mislili da Europa i ostatak svijeta ne zaslužuje američki angažman jer oni civilizacijski ne mogu pojmiti američki poredak utemeljen na slobodi.
Međutim, tijekom Velike depresije koja je započela 1929. velika većina Amerikanaca sa strahom i nepovjerenjem je gledala i pratila rast i jačanje totalitarnih kolektivističkih ideologija u Europi. Premda se komunizam po mnogo čemu nametnuo kao glavni izazov, nije bilo teško zapaziti sličnosti između komunizma, posebice staljinizma, i suvremenih političkih strujanja nacionalsocijalizma i fašizma. Sva ta strujanja značila su izazov, a dugoročno i izravnu prijetnju Americi. "U svijetu punom visokih napetosti i nereda, u svijetu u kojemu je stabilna civilizacija doista ugrožena", rekao je 1938. Franklin D. Roosevelt u svom govoru o stanju nacije, "svaka država koja kod kuće teži miru i teži miru s drugima i u drugih, ima odgovornost zajamčiti pridržavanje onih osnovnih načela miroljubivog rješavanja sukoba koja su jedini i najviši temelj uređenog postojanja".
Iako se međuratno razdoblje naziva izolacionističkim što se tiče nastupa SAD-a na svjetskoj razini, to je razdoblje ipak kompleksnije. Tijekom dva međuratna desetljeća Amerika se uspjela probiti i kao os i središte globalnoga gospodarstva, posebice u Trećem svijetu. U Latinskoj Americi SAD je istisnuo Veliku Britaniju kao ključnu gospodarsku silu, a američki udjel u izvozu na područja istočne Azije gotovo se utrostručio u razdoblju između 1920. i 1940. U svijetu u kojemu je Velika depresija tolike brojne umove natjerala na razmišljanja o novim modelima ustroja država, američke ideje toliko su izrazito pratile prodor američkih proizvoda.
Termin američko stoljeće je u veljači 1941. prvi skovao veliki američki izdavač časopisa Time Henry Luce: "Tijekom 17. stoljeća, 18. stoljeća i 19. stoljeća, ovaj kontinent vrvio je raznovrsnim projektima i veličanstvenim svrhama. Iznad i ispred svih njih zajedno bila je najuzbudljivija zastava cijelog svijeta i cijele povijesti: trijumfalna svrha slobode. U tom duhu svi smo mi pozvani, svatko sukladno svojim kapacitetima, i svatko s najširim horizontima svoje vizije, da stvorimo Američko stoljeće." Luce je to izjavio u napetim trenucima kada je trebalo nadvladati izolacionizam i odvesti SAD u Drugi svjetski rat. Taj poziv na Američko stoljeće postao je legendaran i označio je vođenje američke vanjske politike u ostatku 20. stoljeća.
Drugi svjetski rat je naposljetku konačno uobličio američku globalnu strategiju koja će se kasnije utjeloviti u NATO savezu. Japanski napad na Pearl Harbour 1941. potvrdio je kako su intervencionizam i globalna reforma ključ opstanka Amerike na svjetskoj pozornici - želi li se Amerika ikad više osjećati sigurnom mora biti aktivna u svjetskoj politici. U Drugi svjetski rat Amerika je ušla bez mogućnosti biranja jer ju je napao Carski Japan, a uz to bilo bi pitanje vremena kad bi se prijetnja nacističke Njemačke nadvila nad Amerikom. Ubrzo po ulasku u rat pokreće se divovska američka industrija koja se s civilne preusmjerava na vojnu proizvodnju. Rezultati su bili izvanredni. Američki ratni stroj bio je najbolje opremljen i osposobljen na kopnu, u zraku i na moru. Stvorena je velika bombarderska flota koja je razarala mete u Hitlerovoj Njemačkoj koja je zbog toga bili prisiljena stvoriti carstvo ratne industrije pod zemljom. Roosevelt je i prije stupanja u rat uvidio opasnosti od nacifašizma pa je iako u načelu bio neutralan, uveo u ožujku 1941. Zakon o zajmu i najmu (Lend-Lease Act). To je bio program kojim je SAD opskrbljivao savezničke nacije hranom, naftom i vojnim materijalom sve do rujna 1945. U kolovozu 1941. zajedno s Churchillom Roosevelt je potpisao Atlantsku povelju koja je postala baza za kasnije Ujedinjene narode.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
