Velika priča: Henry Kissinger i njegova uloga u vanjskoj politici SAD-a
Uvodni komentar: ovaj tekst je originalno objavljen 11. travnja 2016. godine. Ponovno ga ističemo danas, 30. studenog 2023. povodom smrti Henrya Kissingera.
Malo osoba je imalo toliki utjecaj na američku vanjsku politiku, ali i svjetsku kao Henry Kissinger. Premda su mu 92. godine te više nije u visokoj politici, njegovi savjeti se i danas slušaju i analiziraju, a mnogi svjetski političari i visoki dužnosnici će ga rado ugostiti i popričati s njime. No, tko je Henry Kissinger i kako je stekao toliku moć, ugled i utjecaj te koja je njegova uloga za američku vanjsku politiku i nasljeđe?
Henry Kissinger je rođen 1923. godine kao Heinz Alfred Kissinger u židovskoj obitelji u Njemačkoj, u gradu Furth. Nakon dolaska nacista na vlast i otežavajućih okolnosti za život Židova, Kissingerova obitelj emigrira u SAD te se smješta u New Yorku, a Kissingerovo ime mijenjaju iz Heinz u Henry. Tijekom Drugog svjetskog rata postaje naturalizirani građanin SAD-a te služi u vojsci SAD-a kao prevoditelj. Nakon rata pohađa Sveučilište Harvard, te stječe titule bakaleaurt. 1950., doktora. 1954.godine. Ostaje na Harvardu raditi te 1957.g. postaje Suradnik na Harvardskom sveučilištu, Odjel za Vladu i Centra za međunarodne poslove. Tijekom 50-ih i 60-ih godina 20.stoljeća bio je konzultant u nekoliko vladinih agencija, uključujući funkcije državnog tajnika, savjetnika za nacionalnu sigurnost, predsjednikov osobni tajnik za vanjsku politiku, šef VNS-a, glavni američki pregovaratelj i šef birokracije State Departmenta. Nakon što je radio s Nixonom za vrijeme njegova prvog mandata kao predsjednik SAD-a, Nixon ga odlučuje imenovati za savjetnika za nacionalnu sigurnost. Nakon prvog mandata Nixon radi presedan u američkoj politici te ga imenuje za novoga državnog tajnika, istovremeno zadržavajući funkciju savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Kissinger ulazi u State Department dva tjedna prije napada Egipta na Izrael. Nakon što je osigurao vojnu pomoć SAD-a Izraelu, što je pomoglo Izraelu da pobijedi u Listopadskom ratu 1973. godine, ali je i dovelo do toga da OPEC podigne embargo na naftu za SAD 1974 .godine, što je dovelo do poskupljenja nafte od 400 % na svjetskim tržištima ( iz dokumenata koji su deklasificirani i s kojih je skinuta oznaka 'strogo povjerljivo' vidljivo je da je Kissinger igrao dvostruku ulogu u događajima koju su doveli do rata između arapskih zemalja i Izraela te da je čak i sugerirao arapskim zemljama da napadnu Izrael).
Nakon mira koji je potpisan i pod nadzorom UN-a, započinje svoju 'leteću diplomaciju' po Bliskom istoku i glavnim gradovima država koje su sudjelovale u sukobu s Izraelom. U siječnju 1974. godine Izrael i Egipat potpisuju sporazum o miru u Camp Davidu, a u svibnju iste godine sporazum potpisuju Izrael i Sirija. Nakon toga dolazi i do podizanja embarga na naftu. Vodio je politiku detanta sa SSSR-om te sudjeluje u približavanju s Kinom preko tzv. 'ping-pong diplomacije'. Sudjeluje u potpisivanju Helsinškog završnog akta 1975. godine kojim su poboljšani odnosi između Istoka i Zapada te u potpisivanju drugog mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Kissingerova karijera, čiji je utjecaj na vanjsku politiku SAD-a golem, može se podijeliti na tri dijela.
Teoretičar i kritičar američke vanjske politike (1957.-1968.)
Kissinger je dio života proveo u akademskom okruženju, radeći na Sveučilištu na Harvardu, proučavajući i kritizirajući vanjsku politiku SAD-a. Stvorio je vlastiti sustav međunarodnih odnosa u kojem su diplomacija, vojna strategija i domaća politika jednako važni činitelji. Njegovo europsko porijeklo se vidjelo po tome što je pridavao važnost i bio osjetljiv na tradiciju i povijest, što je rezultiralo prihvaćanjem realpolitike, načela koje kaže da se vanjska politika mora temeljiti na sili, a ne na osjećajima.
Kreator vanjske politike (1969.-1976.)
Nakon godina znanstvene karijere dolazi na dužnost Nixonovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, a kasnije i državnog tajnika predsjednika Nixona i Forda te vrši te dvije funkcije istovremeno, što je bio presedan u američkoj politici. S obzirom da je bio u središtu vanjskopolitičkog odlučivanja, pokušao je teoriju pretvoriti u praksu, te su mu njegova znanstvena istraživanja bila glavna osnova za sve vanjskopolitičke akcije. Kissinger je bio jedini realpolitičar europskog stila koji je vodio američku vanjsku politiku i koji je postigao izuzetne uspjehe ( kao stvaranje globalne ravnoteže, detant sa SSSR-om, potpisivanje SALT-a (sporazum o ograničenju i kontroli strateškog naoružavanja nuklearnog oružja), obnova odnosa s Kinom, dominacija SAD-a na Bliskom istoku, završetak rata u Vijetnamu, potpisivanje Helsinškog završnog akta, i dr.).
Kissinger teoretičar i kritičar vanjske politike (1957.-1968.)
Premda je u holokaustu stradalo čak trinaest članova njegove obitelji, Kissinger je kasnije minimalizirao svoje židovsko nasljeđe i traume s kojima se susretao; razlog za ovo može se naći u Kissingerovu shvaćanju da je holokaust uništio veze između Božje volje i povijesnog napretka (središte židovske vjere i jedan od najznačajnijih doprinosa zapadnjačkoj filozofiji. Za židovskog vjernika značenje povijesti shvaćeno je kroz vezu božanske volje i pravde. Nakon holokausta Kissinger odbacuje judaizam te traži alternativan način pronalaženja značenja i tumačenja povijesti. 1954. godine. doktorira na Sveučilištu Harvard s temom o europskom poretku s početka 19.stoljeća- 'Obnovljeni svijet: Metternich, Castlereagh i problemi mira 1821.-1822.g.'. Razlog njegova proučavanja ovoga razdoblja je bio, prema nekim autorima,' izazov sovjetskog komunizma te je pokušao pronaći analogiju s događajima iz 19.stoljeća kad je Francuska ugrozila legitimni međunarodni sustav'.
Kissinger odmah naglašava premisu koja će definirati njegov realpolitički pogled na svijet; njegova konzervativna politika realpolitika bazirana je na principima realista, od Clausewitza do Morgentaua, prema kojima se diplomacija ne može odijeliti od sile i moći. Kissinger smatra da se može odvojiti od moralizma i brige za unutrašnju politiku drugih država. Stabilnost treba biti glavni cilj diplomacije, a ispunjava se ako sve države prihvate legitimnosti postojećeg međunarodnog poretka, koji se bazira na njihovim nacionalnim interesima; stabilnost je ugrožena kad neke države teže vođenju ideoloških ili moralnih križarskih ratova.
U svom radu Kissinger je razvio razlikovanje dviju vrsta međunarodnih odnosa, legitimnih i revolucionarnih; diplomacija je u tom kontekstu, prilagođavanje razlika kroz pregovore. Revolucionarne države ne koriste diplomaciju i ne pregovaraju; njihov cilj je rušenje legitimnog međunarodnog poretka i stvaranje novoga, a njihovo postojanje dovodi do utrke naoružanja ili do rata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.