Zaustavljanje putničkog zrakoplova kako bi se iz njega "izvuklo" opozicijskog aktivista je nešto na što se vjerojatno smatralo da vlasti u Bjelorusiji ne bi bile spremne jer u suprotnom se 26-godišnji Roman Protašević ne bi ni usudio biti u bjeloruskom zračnom prostoru. No, potez koji je šokirao Europu se ipak dogodio, a posljedice će biti velike. Mnogo je pitanja na koja ćemo danas pokušati dati odgovor. Zar je Protašević bio toliko opasan po bjeloruski vladajući sistem da su se odlučili na takav potez? I je li, sukladno tome, taj potez povučen iz pozicije moći ili pozicije straha?
Ali krenimo redom. Kratki podsjetnik na ono što se jučer dogodilo. Putnički zrakoplov Ryanaira letio je na redovnom letu između Atene i Vilniusa, dakle između dvije EU članice, dvije NATO članice, ali ruta vodi preko zemlje koja bi uskoro mogla postati "zabranjena zona" - Bjelorusije. Na direktnu naredbu samog bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka prema zrakoplovu je poslan lovac MiG-29, da ga presretne i prisili na slijetanje u Minsku zbog navodne "dojave o bombi u zrakoplovu".
Roman Protašević jedno je od zvučnih imena bjeloruske opozicije, istaknuti akter u organizaciji velikih anti-vladinih prosvjeda koji su prošle godine (nešto manje i ove) protresli Bjelorusiju skoro do temelja. Iako nisu ostvarili svoj cilj, promjenu vlasti, dali su dugogodišnjem predsjedniku Aleksandru Lukašenku svakako do znanja da su vremena u kojima je mogao vladati bez konkurencije, organizirajući izbore na kojima se ime pobjednika uvijek unaprijed znalo, svakako završena.
Prosvjedi su bili veliki, daleko najveći u povijesti moderne Bjelorusije, odnosno od raspada SSSR-a. Bilo je tu dosta nasilja i masovnih uhićenja. Ne nužno na razini nasilja kakvo smo viđali kad bi se pritisak počeo stezati oko nekih bliskoistočnih vladara, ali svakako dovoljno za "europsko tlo". Neki su pak iznenađeni da gušenje prosvjeda nije bilo još i rigoroznije imajući u vidu da se ipak radi o, kako je neki zovu, "zadnjoj europskoj diktaturi".
No, pravo djelovanje protiv opozicije krenulo je, kako to obično i biva, nakon što su se najveće demonstracije u Minsku i drugdje već održale. Kad se broj prosvjednika na ulicama počeo smanjivati na red su došle velike racije i lov na opozicijske aktiviste, barem one koji su još uvijek bili u Bjelorusiji (dio ih je na vrijeme pobjegao izvan zemlje, u susjednu Litvu, Poljsku ili drugdje).
Bjeloruske vlasti dočekale su veliku pobunu poprilično nespremno što se može vidjeti i iz njihovih prvih reakcija. Još uvijek je zanimljivo podsjetiti na to da su Lukašenko i drugi u Minsku za izbijanje nemira kao krivca prozvali Rusiju (!). Jasno, Lukašenko je to zaključio zbog činjenice da je znao da je bio, u kontekstu odnosa Minsk-Moskva, "neposlušan" sa svim tim sugestijama da...
Ali krenimo redom. Kratki podsjetnik na ono što se jučer dogodilo. Putnički zrakoplov Ryanaira letio je na redovnom letu između Atene i Vilniusa, dakle između dvije EU članice, dvije NATO članice, ali ruta vodi preko zemlje koja bi uskoro mogla postati "zabranjena zona" - Bjelorusije. Na direktnu naredbu samog bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka prema zrakoplovu je poslan lovac MiG-29, da ga presretne i prisili na slijetanje u Minsku zbog navodne "dojave o bombi u zrakoplovu".
Roman Protašević jedno je od zvučnih imena bjeloruske opozicije, istaknuti akter u organizaciji velikih anti-vladinih prosvjeda koji su prošle godine (nešto manje i ove) protresli Bjelorusiju skoro do temelja. Iako nisu ostvarili svoj cilj, promjenu vlasti, dali su dugogodišnjem predsjedniku Aleksandru Lukašenku svakako do znanja da su vremena u kojima je mogao vladati bez konkurencije, organizirajući izbore na kojima se ime pobjednika uvijek unaprijed znalo, svakako završena.
Prosvjedi su bili veliki, daleko najveći u povijesti moderne Bjelorusije, odnosno od raspada SSSR-a. Bilo je tu dosta nasilja i masovnih uhićenja. Ne nužno na razini nasilja kakvo smo viđali kad bi se pritisak počeo stezati oko nekih bliskoistočnih vladara, ali svakako dovoljno za "europsko tlo". Neki su pak iznenađeni da gušenje prosvjeda nije bilo još i rigoroznije imajući u vidu da se ipak radi o, kako je neki zovu, "zadnjoj europskoj diktaturi".
No, pravo djelovanje protiv opozicije krenulo je, kako to obično i biva, nakon što su se najveće demonstracije u Minsku i drugdje već održale. Kad se broj prosvjednika na ulicama počeo smanjivati na red su došle velike racije i lov na opozicijske aktiviste, barem one koji su još uvijek bili u Bjelorusiji (dio ih je na vrijeme pobjegao izvan zemlje, u susjednu Litvu, Poljsku ili drugdje).
Bjeloruske vlasti dočekale su veliku pobunu poprilično nespremno što se može vidjeti i iz njihovih prvih reakcija. Još uvijek je zanimljivo podsjetiti na to da su Lukašenko i drugi u Minsku za izbijanje nemira kao krivca prozvali Rusiju (!). Jasno, Lukašenko je to zaključio zbog činjenice da je znao da je bio, u kontekstu odnosa Minsk-Moskva, "neposlušan" sa svim tim sugestijama da...
