Svijet je sve više zabrinut zbog stanja u Mjanmaru, ponajviše zbog toga što je moderna tehnologija omogućila mnogim građanima da objave svijetu što se događa u toj zemlji. Izgledi za mir i demokratsku tranziciju u Mjanmaru su u opasnoj fazi. Od neovisnosti 1948. godine, zemlja je zarobljena u ciklusu sukoba, neuspjeha države i političkog ćorsokaka u kojem se neprestano negira težnja ljudi za demokratskim pravima i političkim slobodama. Bez obzira na to jesu li bili u izbornoj ili u vojnoj upravi, etnički sukobi i političko nasilje nastavili su se kroz sva vladina razdoblja, nastavljajući gubitke života i neizmjerne patnje u zajednicama širom zemlje. Svi su ljudi patili, a prijetnje za život i sigurnost posebno su bile izražene u vrijeme unutarvladinog rivalstva i promjena.
Postkolonijalna iskustva Mjanmara (bivša Burma) pružaju oštro upozorenje. Blokade na putu demokratskim reformama postavljene su u svim poljima nacionalnog života. Od 1960. godine održano je pet općih izbora, a najnovija vojna zabrana treći je put da mjanmarske oružane snage (Tatmadaw) nameću takvu prepreku. Kroz takve prekide nastavila se sjena vojne vlasti. Dokazi o vojnom miješanju u demokratski proces su ogromni. Nakon općih izbora 1960. uslijedio je državni udar 1962. i uhićenje premijera U Nua i drugih političkih vođa. Rezultati općih izbora 1990. nikada nisu provedeni, a izabrani zastupnici Nacionalne lige za demokraciju i stranaka etničke nacionalnosti uhićeni su kad su htjeli sazvati parlament. A sada, na temelju izazivanja provođenja birališta 2020. godine, vlast je preuzeo još jedan vojni režim - Državno upravno vijeće, koji je uhitio čelnike Nacionalne lige za demokraciju (NLD) koji su do prije samo dva tjedna bili u partnerstvu s časnicima Tatmadawa u vladi.
Iz ove disfunkcije nestabilnost zrači iz političkog središta u druge dijelove zemlje. Vojna vladavina manifestacija je slabe države - a ne jake države. Slijedeći obrasce u kolonijalnoj politici vođene sukobom, promjenjiva natjecanja za nacionalnu kontrolu stvaraju krajolik novih podjela u jednoj od etnički najraznolikijih zemalja Azije. Tragično je da su politička obećanja praćena etno-političkim slomom pratila svaku promjenu vlasti od neovisnosti 1948. godine. I 2021. povijest se ponavlja. Posljednji puč izbacuje na površinu dva temeljna raskola u nacionalnoj politici. Prvi je između dviju glavnih stranaka među većinskom etničkom bamarskom (burmanskom) većinom - u ovom slučaju NLD-a i Tatmadawa, iza kojih potonju podržava Sindikalna stranka solidarnosti i razvoja. Drugi je slom saveza među neburmanskim narodima koji čine procjenjujuću trećinu od 54 milijuna stanovnika i nastanjuje sve granične krajeve zemlje. To se dogodilo već mnogo puta, najočitije 1948., 1962., 1988. i 2011.
Kao i u svakom političkom ciklusu,...
Postkolonijalna iskustva Mjanmara (bivša Burma) pružaju oštro upozorenje. Blokade na putu demokratskim reformama postavljene su u svim poljima nacionalnog života. Od 1960. godine održano je pet općih izbora, a najnovija vojna zabrana treći je put da mjanmarske oružane snage (Tatmadaw) nameću takvu prepreku. Kroz takve prekide nastavila se sjena vojne vlasti. Dokazi o vojnom miješanju u demokratski proces su ogromni. Nakon općih izbora 1960. uslijedio je državni udar 1962. i uhićenje premijera U Nua i drugih političkih vođa. Rezultati općih izbora 1990. nikada nisu provedeni, a izabrani zastupnici Nacionalne lige za demokraciju i stranaka etničke nacionalnosti uhićeni su kad su htjeli sazvati parlament. A sada, na temelju izazivanja provođenja birališta 2020. godine, vlast je preuzeo još jedan vojni režim - Državno upravno vijeće, koji je uhitio čelnike Nacionalne lige za demokraciju (NLD) koji su do prije samo dva tjedna bili u partnerstvu s časnicima Tatmadawa u vladi.
Iz ove disfunkcije nestabilnost zrači iz političkog središta u druge dijelove zemlje. Vojna vladavina manifestacija je slabe države - a ne jake države. Slijedeći obrasce u kolonijalnoj politici vođene sukobom, promjenjiva natjecanja za nacionalnu kontrolu stvaraju krajolik novih podjela u jednoj od etnički najraznolikijih zemalja Azije. Tragično je da su politička obećanja praćena etno-političkim slomom pratila svaku promjenu vlasti od neovisnosti 1948. godine. I 2021. povijest se ponavlja. Posljednji puč izbacuje na površinu dva temeljna raskola u nacionalnoj politici. Prvi je između dviju glavnih stranaka među većinskom etničkom bamarskom (burmanskom) većinom - u ovom slučaju NLD-a i Tatmadawa, iza kojih potonju podržava Sindikalna stranka solidarnosti i razvoja. Drugi je slom saveza među neburmanskim narodima koji čine procjenjujuću trećinu od 54 milijuna stanovnika i nastanjuje sve granične krajeve zemlje. To se dogodilo već mnogo puta, najočitije 1948., 1962., 1988. i 2011.
Kao i u svakom političkom ciklusu,...
