Od početka devedesetih, turski pokret Hizmet (poznatiji kao Gülen pokret) nailazio je na podvojene reakcije javnosti. Jedni su ga smatrali modernim licem islama, uspješnim rješenjem odnosa islamske vjere i društva i moderne, pa čak i postmoderne. Drugi su propitivali motive pokreta, te upozoravali na skrivene namjere povezane s političkom moći. Pokret je izmijenio lice Turske, ali je svoj utjecaj pokazao i izvan zemlje, osnivajući na stotine škola, think tankova, medijskih kuća, okupljajući milijune članova i milijarde dolara. Hizmet/Gülen pokret bio je prirodni saveznik Stranke pravde i razvoja (AKP), sve do kraja 2013., kad je golema bitka započela između nekadašnjih saveznika. Godinu dana nakon razlaza, Hizmet/Gülen pokret je u Turskoj gotovo pred nestankom.
Pokret, čije ime znači "služenje" u Turskoj navodno ima članstvo koje je donedavno držalo moćne pozicije u institucijama, od policije i tajnih službi do sudstva i vladajuće AKP stranke. Hizmet/Gülen odražava moderan islam – njegovi članovi daju između pet i dvadeset posto zarade grupama povezanim s pokretom (poput zekata), a mnogobrojne škole u načelu su sekularne, ali učitelji se moraju pridržavati načela islamske pravde i etike. Te su škole sada pred zatvaranjem, ne samo u Turskoj, nego i u svijetu. AKP je krenuo u potencijalno opasnu diplomatsku akciju zatvaranja obrazovnog sustava Hizmet/Gülen pokreta u svijetu. Prvi rezultati su viđeni samo u zemljama koje s Turskom grade dugoročne tijesne odnose, poput Azerbajdžana, gdje su škole nacionalizirane.
Muhammad Fethullah Gülen, osnivač Hizmet/Gülen pokreta, turski je mislilac, bivši islamski propovjednik i jedan od najznačajnijih turskih teologa suvremenog svijeta. Pokret nazvan po njegovom imenu je najbrže rastući islamski civilni pokret u svijetu, iako se službeno pokret naziva Hizmet. Studija pod nazivom 500 najutjecajnijih muslimana smješta Gülena u sam vrh tog popisa, te ga naziva osobom koja utječe na ogroman dio čovječanstva. Njegove ideje tolerancije, dijaloga i obrazovanja bile su predmetom istraživanja mnogih društvenih znanstvenika, kako na zapadu, tako u islamskom svijetu.
Gülen pokret je na vjeri temeljena nevladina organizacija koja pokušava utjecati na društvene strukture, kao i na utjecaj islamske svijesti na pojedinca. U svojoj osnovi ima značajan sufijski element, a nadogradnja mu je turski modernizam. Gülen je nadahnuće pronašao u radu Saida Nursija, te je na anatolskoj sufijskoj tradiciji izgradio svijet stotina škola, bolnica, novina, časopisa, trgovačkih organizacija, ne samo u Turskoj, i ne samo u islamskom svijetu. Said Nursi je osnovao pokret Nur (svijetlo), koje se također isticao mističnim metodama, iako nije sam po sebi bio mističan pokret. Ovakve skupine nisu neobične u islamskom svijetu. Sufijska društva nastajala su otkad se proširio islam, a u 20.stoljeću na islamu temeljeni pokreti gradili su države i društva (primjerice, Islamsko bratstvo u Egiptu, ili Mladi Muslimani u Bosni i Hercegovini). Turska vladajuća stranka tek djelomično preuzima isti obrazac, ali svoju viziju temelji na Nacionalnom pogledu, tradiciji koja se najbolje može opisati kao turska inačica političkog islama, s ponekim antizapadnim i panislamskim temama.
Gülenov pokret započeo je u Kestanepazarı tečaju Kur’ana, gdje je intelektualno i duhovno poticao studente, te ih vodio na ljetne škole. U to se vrijeme pokret nije doticao politike, već se usredotočio na islamsku svjesnost pojedinca. Narasla skupina je nastojala “spasiti budućnost” time što je obrazovala pojedince koji su imali znanje o islamu i modernim znanostima, te im osiguravala smještaj. Tako je stasala prva generacija sposobnih ljudi s Gülenovom idejom, koja se ponajviše našla u poslovnim krugovima. U Izmiru su krajem 1970.-ih nastajali studentski domovi, a potom su se otvorile private škole, koje su postale okosnicom obrazovanja za desno liberalne i konzervativne obitelji (npr. Fatih, Yamanlar, Aziziye).
Visokoobrazovani sposobni ljudi pokrenuli su cijelo medijsko carstvo i složenu poduzetničku mrežu. Kao predvodnici medija pojavili su se Zaman i Sızıntı, a potom časopis za okoliš Ecology, vjerski časopis Yeni Umit, tjednik Aksiyon, vjerski časopis na engleskom jeziku The Fountain, kao i televizija Samanoylu i radio Burc. Najzad, počela su se otvarati sveučilišta, srednje škole, studentski i đački domovi, ljetne škole, vakufi.
S raspadom Sovjetskog saveza, već izgrađena mreža Hizmet/Gülen pokreta ušla je na područje Srednje Azije. Godine 1991. Gülen je u džamiji u Izmiru istaknuo Srednju Aziju kao iznimno važnu te je počela organizacija poslovnjaka i obrazovatelja u Gruziji, Azerbajdžanu i Kazahstanu. Shvativši da su Gülenove škole dobro prihvaćene, pokret se počeo širiti putem svojih škola, od sjevernog Iraka do Balkana, od Afganistana do Somalije, ali i od Francuske do Japana. U samoj Turskoj broj škola premašuje tisuću. Članovi pokreta su opisani kao umjerena struja islama, koja prihvaća modernu tehnologiju, tržište, modernu komunikaciju. Naglašava se upotreba znanosti, međuvjerskog dijaloga i višestranačje. Poznata je Gülenova izjava da, ako netko voli Boga, treba graditi škole, a ne bogomolje.
U Turskoj pokret kritiziraju autoritarni sekularisti (kemalisti) i ultrakonzervativci. U ostatku svijeta se često kritizira kao pokret u kojem nema unutarnje demokracije, odnosno gdje Gülen donosi glavne odluke, a članstvo ga bespogovorno prati. Mnogi smatraju da ispod svoje misije, Hizmet/Gülen pokret skriva jake političke aspiracije. Čak i umjereni islam je bio dovoljan da se optuži 1999. za podrivanje državne sekularnosti, te je Gülen izbjegao u SAD kako ne bi došao na sud. Danas živi u državi Pennsylvania, a glasine govore da je teško bolestan. U Turskoj ga je rehabilitirao premijer Recep Tayyip Erdoğan, po dolasku na vlast 2002. Hizmet/Gülen pokret podupirao je AKP-ova nastojanja za članstvom u Europskoj uniji, ograničenje vojnog utjecaja u politici, proširenja prava i slobode. Kada je AKP svoju političku viziju od demokratizacije i novog građanskog ustava (u Turskoj je na snazi bio vojni ustav) preusmjerio u sve veću autoritarnost premijera, i posebno nakon prosvjeda sekularista, dva partnera su se udaljila.
Tijekom 2014. Erdoğan je započeo nemilosrdan rat protiv Gülenovog pokreta, koji je nekoć bio tako važan dio AKP koalicije. Tko je točno kriv za raspad dobrih odnosa nije posve jasno. Vodeći ljudi pokreta kritizirali su Erdoğana za rušenje dobrih odnosa s Izraelom i zapadnim saveznicima, zbog pregovora s Kurdima, te zbog oštre reakcije nakon prosvjeda u parku Gezi 2013. Ove napetosti dosegle su vrhunac nakon što je u javnost izašla telefonska prepiska Erdoğana koja je pokazala da je vrh stranke znao za masivnu koruptivnu djelatnost. Sudstvo koje je stajalo nasuprot premijeru u značajnoj je mjeri pripadalo Gülenovom pokretu, te je tako pokret postao jedinim značajnim rivalu za moć otkad je Erdoğan osvojio vlast 2007. Gülen pokret je jasno dao do znanja da njegovi članovi neće prezati pred kažnjavanjem korupcije, pa makar se radi o samom premijeru. Otvoreni rat između dvije interesne strane je počeo punom jačinom, posebno kad je Gülen počeo oslovljavati Erdoğana faraonom, te kad je turska vlada najavila zatvaranje mnogih privatnih škola. Ispod ovog sukoba gomilaju se i još nerazjašnjeni obračuni u turskom obavještajnom sektoru.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
