Kada sam u rujnu 2011. putovao Afganistanom, razgovori s više-manje svim ljudima završavali bi, gotovo bez iznimke, 2014. godinom. Taksisti, trgovci, pokrajinski guverneri i političari, djelatnici nevladinih organizacija ili pak visoko rangirani NATO časnici, svi oni isticali su upravo ovu godinu kao ključnu godinu za budućnost Afganistana.
Naime, predsjedniku Hamidu Karzaiju ističe mandat i Afganistanci će u travnju izaći na izbore na kojima će birati novog lidera. Najkasnije do prosinca međunarodne snage završiti će svoju misiju i povući se iz zemlje. Domaća vojska i policija trebali bi samostalno brinuti o sigurnosti svojih građana. Dakle, ovo je posljednja godina u kojoj bi afganistanska vlada, još uvijek uz pomoć Sjedinjenih Država i NATO saveznika, trebala pripremiti teren za održivi razvoj zemlje.
Zbog toga, ali i nekih drugih stvari, 2014. je možda presudna godina koja poput Damoklovog mača visi iznad zemlje. Hoće li afganistanska vojska zadržati kontrolu ili odlazak stranaca znači povratak talibana? Hoće li doći do građanskog rata? Kakva je budućnost Afganistana?
Pitanja se nameću sama po sebi, a odgovora nema. Nije ih bilo 2011. godine u jeku američko-savezničke ofenzive kada je broj stranih vojnika bio na vrhuncu (140.000), a bome nema ih ni danas kada je on skoro pa prepolovljen. Oni ovise o četiri izuzetno važne tranzicije koje su u tijeku a čiji će rezultati odrediti sudbinu Afganistana. Prva je sigurnosna tranzicija. Kad bi se sudilo samo po tome koliko se o njoj piše u medijima, stekao bi se krivi dojam da je riječ o ključnoj tranziciji. Ona je svakako važna jer zemlja teško može napredovati ako osnovni sigurnosni uvjeti nisu ispunjeni. No, njezina uspješnost samo je preduvjet za ostvarivanje drugih ciljeva. Najutjecajniji zapadni mediji uglavnom pozitivno izvještavaju o toj tranziciji. Činjenica je da je ona odrađena i da je afganistanska vojska preuzela kontrolu nad zemljom.
Sama tranzicija odvijala se prema planu saveznika i to kroz nekoliko faza. Išlo se od provincije do provincije (Afganistan ima 34 provincije), od onih sigurnijih (prva je bila Bamjan) prema onima manje sigurnima na jugu zemlje. Afganistanske snage postepeno su preuzimale kontrolu od ISAF-a (međunarodne vojne misija pod vodstvom NATO-a), s time da bi strane vojske bile na raspolaganju u slučaju da domaće snage ne mogu riješiti eventualne izazove. U isto vrijeme nastavljena je obuka afganistanskih vojnika čiji je broj iz godine u godinu rastao.
Još u prosincu 2009. Afganistan je imao malo manje od 100.000 vojnika i 95.000 policajaca. Dvije godine kasnije broj vojnika je udvostručen (194.000), dok je broj policajaca povećan za trećinu (158.000). Cilj je do kraja ove godine imati između 350.000 i 450.000 vojnika i policajaca. Riječ je o prilično velikom bro...
Naime, predsjedniku Hamidu Karzaiju ističe mandat i Afganistanci će u travnju izaći na izbore na kojima će birati novog lidera. Najkasnije do prosinca međunarodne snage završiti će svoju misiju i povući se iz zemlje. Domaća vojska i policija trebali bi samostalno brinuti o sigurnosti svojih građana. Dakle, ovo je posljednja godina u kojoj bi afganistanska vlada, još uvijek uz pomoć Sjedinjenih Država i NATO saveznika, trebala pripremiti teren za održivi razvoj zemlje.
Zbog toga, ali i nekih drugih stvari, 2014. je možda presudna godina koja poput Damoklovog mača visi iznad zemlje. Hoće li afganistanska vojska zadržati kontrolu ili odlazak stranaca znači povratak talibana? Hoće li doći do građanskog rata? Kakva je budućnost Afganistana?
Pitanja se nameću sama po sebi, a odgovora nema. Nije ih bilo 2011. godine u jeku američko-savezničke ofenzive kada je broj stranih vojnika bio na vrhuncu (140.000), a bome nema ih ni danas kada je on skoro pa prepolovljen. Oni ovise o četiri izuzetno važne tranzicije koje su u tijeku a čiji će rezultati odrediti sudbinu Afganistana. Prva je sigurnosna tranzicija. Kad bi se sudilo samo po tome koliko se o njoj piše u medijima, stekao bi se krivi dojam da je riječ o ključnoj tranziciji. Ona je svakako važna jer zemlja teško može napredovati ako osnovni sigurnosni uvjeti nisu ispunjeni. No, njezina uspješnost samo je preduvjet za ostvarivanje drugih ciljeva. Najutjecajniji zapadni mediji uglavnom pozitivno izvještavaju o toj tranziciji. Činjenica je da je ona odrađena i da je afganistanska vojska preuzela kontrolu nad zemljom.
Sama tranzicija odvijala se prema planu saveznika i to kroz nekoliko faza. Išlo se od provincije do provincije (Afganistan ima 34 provincije), od onih sigurnijih (prva je bila Bamjan) prema onima manje sigurnima na jugu zemlje. Afganistanske snage postepeno su preuzimale kontrolu od ISAF-a (međunarodne vojne misija pod vodstvom NATO-a), s time da bi strane vojske bile na raspolaganju u slučaju da domaće snage ne mogu riješiti eventualne izazove. U isto vrijeme nastavljena je obuka afganistanskih vojnika čiji je broj iz godine u godinu rastao.
Još u prosincu 2009. Afganistan je imao malo manje od 100.000 vojnika i 95.000 policajaca. Dvije godine kasnije broj vojnika je udvostručen (194.000), dok je broj policajaca povećan za trećinu (158.000). Cilj je do kraja ove godine imati između 350.000 i 450.000 vojnika i policajaca. Riječ je o prilično velikom bro...
