Ovo je jedan od onih dana kada bismo konstatirali da se odjednom u jednom danu dogodi više nego u godini ili čak desetljeću. Ali bilo je ranije slučajeva da smo deklarirali takve dane, što onda učiniti s današnjim? Je li to jedan od onih kada se u tijeku jednog komprimira cijelo stoljeće? Možda, jer ovo čemu smo svjedočili danas, od najranijih jutarnjih/noćnih sati, je svakako daleko najveća kriza u Europi još od vremena Drugog svjetskog rata, a to je skoro pa cijelo stoljeće iza nas... Ovo je stoga vjerojatno najveća kriza u svim našim životima, ali po pitanju nje možda smo tek na početku.
Nakon duge dvije godine pandemije stekao se dojam da je svijet postao jedno poprilično nervoznije mjesto. Bilo je tu dosta glasova koji su sugerirali da ovako veliki šok po čovječanstvo, a naročito po postojeći ekonomski model, neće proći "mirno". Da nas tek nakon čeka stvarna kriza, katastrofa, neizvjesnost, oskudica i neka nova razina straha. Jasno, tko god je kroz godine pratio nezaustavljivo gomilanje napetosti između Rusije i SAD-a lako je mogao predvidjeti gdje će se ta kataklizma manifestirati.
U ranim jutarnjim satima ruska vojska započela je intenzivni i sveobuhvatni napad na susjednu zemlju, Ukrajinu. Između Rusije i napadnute Ukrajine napetosti se pak gomilaju, također bez prestanka (Uzorak modernog vremena? Nedostatak ispušnih ventila?), od 2014. godine, odnosno još od kasne zime 2013. Zaboravljena, obnovljena ili nekakva inducirana mržnja kipjela je već od prvog dana velike krize. Dok su se vodili žestoki sukobi na centralnom kijevskom trgu Majdan, prije više od osam godina, mogle su se zamisliti upravo scene koje se sad tragično manifestiraju pred našim očima.
U međuvremenu se dogodila smjena režima u Kijevu, aneksija Krima, rat u Donbasu, a od ovog tjedna i rusko proglašenje neovisnosti Donjecka i Luganska te najveća tragedija od svih - ruski vojni napad na Ukrajinu.
Naravno, nije ovo prvi rat kojem svjedočimo, ali svaki rat je specifično užasan. Ovaj u Ukrajini kudikamo zbog činjenice što smo ga gledali kako tinja tako dugo i vjerovali da će se na kraju ipak izbjeći, da će ruski napad na Ukrajinu uvijek ostati samo teorija, vojno-strateška ideja koja nikad ne napušta pregovarački stol gdje se ponekad iznosi kao prijetnja, kao nekakva poluga. Puno je takvih stvari koje volimo vjerovati da su u domeni teorije iako zapravo i nema toliko kočnica koje bi spriječile manifestaciju prema stvarnosti. Želimo vjerovati da su strahote iz 20. stoljeća iza nas. Želimo vjerovati da kad si prijete nuklearne sile da to čine samo diplomatski jer, eto, nikad neće stvarno ući u direktan sukob. Želimo vjerovati da se neće vratiti vrijeme gdje se ljude eksterminira po osnovi njihove nacionalne ili kakve druge pripadnosti.
Vjeruje se da je ljudski rod star oko 300.0...
Nakon duge dvije godine pandemije stekao se dojam da je svijet postao jedno poprilično nervoznije mjesto. Bilo je tu dosta glasova koji su sugerirali da ovako veliki šok po čovječanstvo, a naročito po postojeći ekonomski model, neće proći "mirno". Da nas tek nakon čeka stvarna kriza, katastrofa, neizvjesnost, oskudica i neka nova razina straha. Jasno, tko god je kroz godine pratio nezaustavljivo gomilanje napetosti između Rusije i SAD-a lako je mogao predvidjeti gdje će se ta kataklizma manifestirati.
U ranim jutarnjim satima ruska vojska započela je intenzivni i sveobuhvatni napad na susjednu zemlju, Ukrajinu. Između Rusije i napadnute Ukrajine napetosti se pak gomilaju, također bez prestanka (Uzorak modernog vremena? Nedostatak ispušnih ventila?), od 2014. godine, odnosno još od kasne zime 2013. Zaboravljena, obnovljena ili nekakva inducirana mržnja kipjela je već od prvog dana velike krize. Dok su se vodili žestoki sukobi na centralnom kijevskom trgu Majdan, prije više od osam godina, mogle su se zamisliti upravo scene koje se sad tragično manifestiraju pred našim očima.
U međuvremenu se dogodila smjena režima u Kijevu, aneksija Krima, rat u Donbasu, a od ovog tjedna i rusko proglašenje neovisnosti Donjecka i Luganska te najveća tragedija od svih - ruski vojni napad na Ukrajinu.
Naravno, nije ovo prvi rat kojem svjedočimo, ali svaki rat je specifično užasan. Ovaj u Ukrajini kudikamo zbog činjenice što smo ga gledali kako tinja tako dugo i vjerovali da će se na kraju ipak izbjeći, da će ruski napad na Ukrajinu uvijek ostati samo teorija, vojno-strateška ideja koja nikad ne napušta pregovarački stol gdje se ponekad iznosi kao prijetnja, kao nekakva poluga. Puno je takvih stvari koje volimo vjerovati da su u domeni teorije iako zapravo i nema toliko kočnica koje bi spriječile manifestaciju prema stvarnosti. Želimo vjerovati da su strahote iz 20. stoljeća iza nas. Želimo vjerovati da kad si prijete nuklearne sile da to čine samo diplomatski jer, eto, nikad neće stvarno ući u direktan sukob. Želimo vjerovati da se neće vratiti vrijeme gdje se ljude eksterminira po osnovi njihove nacionalne ili kakve druge pripadnosti.
Vjeruje se da je ljudski rod star oko 300.0...
