Godinama, desetljećima zapravo, spominje se mogućnost, često i potreba, formiranja "treće političke stranke" u SAD-u. Dakako, pritom se misli na "stvarnu" treću stranku. Naime, SAD, za razliku od primjerice demokracije u Europi, ima samo dvije velike stranke - Republikansku i Demokratsku stranku. Jasno, postoje i druge stranke u SAD-u, ali riječ je o malim strankama za koje većina ljudi nikad nisu ni čuli i nemaju gotovo nikakav utjecaj na nacionalnu politiku.
Kako je moguće da se nijedna "treća stranka" nije izdigla bar iz redova već postojećih "malih stranaka" - čak i kod primjera najokorjelih duopola u Europi (a naša zemlja mogla bi se lako svrstati u tu kategoriju) povremeno dolazi do pojave treće opcije koja nerijetko može biti i daleko moćnija no što joj veličina biračkog tijela sugerira (primjerice talijanska stranka "Italia Viva" bivšeg premijera Renzija, iako mala odigrala je ključne uloge u održavanju ili propadanju zadnjih koalicijskih Vlada) - u slučaju SAD-a do takvih "iznenađenja" ne dolazi zbog činjenica da je vladajući duopol već toliko etabliran da se i cijeli politički diskurs vodi i okreće isključivo oko njega. Politička karta SAD-a prezentira se često kao pregled "plavih" (demokratski glasači) i "crvenih" (republikanski glasači) saveznih država (tako da se primjerice za vrijeme predsjedničkih izbora "prava bitka" vodi samo za one neodlučne države, tzv. "swing states" koje bi mogle ići ili ovdje ili ondje).
Imajući u vidu kako Demokratska i Republikanska stranka često provode vrlo sličnu politiku kad je riječ o nekim ključnim pitanjima, primjerice glede vanjske politike, ekonomskog sustava, vojske - neki smatraju da pozitivne promjene u SAD-u nisu moguće dok se prvo ne promijeni status vladajućeg duopola, odnosno dok na scenu ne dođe "treća stranka".
Neki pak smatraju da to nije potrebno te da se umjesto toga postojeće dvije velike stranke mogu "mijenjati iznutra". Drugim riječima, oni koji su na političkom kompasu više ulijevo nastojat će progurati takve ljude u redove Demokratske stranke, oni koji su više udesno trudit će se da takvi ljudi postanu sastavni dio Republikanske stranke.
U ovim poprilično turbulentnim i nepredvidivim vremenima za očekivati je da će takvih pokušaja biti s obje strane. Oni koji žele radikalizaciju Republikanske stranke svakako su imali više uspjeha - uspjeli su prije 5 godina dovesti Donalda Trumpa na vlast, čovjeka koji po mnogočemu nije bio "tipični Republikanac" (iako po nekim stvarima itekako jest - kad je riječ o rezanju poreza za bogate). S druge strane pokušaji radikalizacije Demokratske stranke nailaze na tvrđi otpor, odnosno Demokratska stranka je još daleko od toga da će "radikalniji kandidat" imati šansu postati predsjednikom ili predsjednicom (vidjeli smo kako je unaprijed odbačena moguć...
Kako je moguće da se nijedna "treća stranka" nije izdigla bar iz redova već postojećih "malih stranaka" - čak i kod primjera najokorjelih duopola u Europi (a naša zemlja mogla bi se lako svrstati u tu kategoriju) povremeno dolazi do pojave treće opcije koja nerijetko može biti i daleko moćnija no što joj veličina biračkog tijela sugerira (primjerice talijanska stranka "Italia Viva" bivšeg premijera Renzija, iako mala odigrala je ključne uloge u održavanju ili propadanju zadnjih koalicijskih Vlada) - u slučaju SAD-a do takvih "iznenađenja" ne dolazi zbog činjenica da je vladajući duopol već toliko etabliran da se i cijeli politički diskurs vodi i okreće isključivo oko njega. Politička karta SAD-a prezentira se često kao pregled "plavih" (demokratski glasači) i "crvenih" (republikanski glasači) saveznih država (tako da se primjerice za vrijeme predsjedničkih izbora "prava bitka" vodi samo za one neodlučne države, tzv. "swing states" koje bi mogle ići ili ovdje ili ondje).
Imajući u vidu kako Demokratska i Republikanska stranka često provode vrlo sličnu politiku kad je riječ o nekim ključnim pitanjima, primjerice glede vanjske politike, ekonomskog sustava, vojske - neki smatraju da pozitivne promjene u SAD-u nisu moguće dok se prvo ne promijeni status vladajućeg duopola, odnosno dok na scenu ne dođe "treća stranka".
Neki pak smatraju da to nije potrebno te da se umjesto toga postojeće dvije velike stranke mogu "mijenjati iznutra". Drugim riječima, oni koji su na političkom kompasu više ulijevo nastojat će progurati takve ljude u redove Demokratske stranke, oni koji su više udesno trudit će se da takvi ljudi postanu sastavni dio Republikanske stranke.
U ovim poprilično turbulentnim i nepredvidivim vremenima za očekivati je da će takvih pokušaja biti s obje strane. Oni koji žele radikalizaciju Republikanske stranke svakako su imali više uspjeha - uspjeli su prije 5 godina dovesti Donalda Trumpa na vlast, čovjeka koji po mnogočemu nije bio "tipični Republikanac" (iako po nekim stvarima itekako jest - kad je riječ o rezanju poreza za bogate). S druge strane pokušaji radikalizacije Demokratske stranke nailaze na tvrđi otpor, odnosno Demokratska stranka je još daleko od toga da će "radikalniji kandidat" imati šansu postati predsjednikom ili predsjednicom (vidjeli smo kako je unaprijed odbačena moguć...
