Turske oporbene stranke najavile su svoju ambicioznu listu kandidata za parlamentarne izbore 7. Srpnja, kojim bi zaustavili inicijativu predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da uspostavi predsjednički sustav vlasti. Kako bi to ostvarili, oporbenjaci su se okrenuli manjinskim grupama koje su desetljećima od stvaranja moderne turske države bili većinom izvan političkih tijekova. Članovi grčke, armenske, jazidske i romske manjine tako bi mogli postati snažno predstavljeni u budućem turskom parlamentu.
Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) svoj apel upućuje tradicionalnoj kurdskoj bazi, ali zbog postojanja manjina u turskom Kurdistanu, na svoju su listu uključili tri Armenca (Garo Paylan, Murad Mihci i Filor Uluk Benli), dvojicu Jazida (Ali Atalan i Feleknaz Uca) i jednog Sirijca (Erol Dora). Čak je i vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na svoju listu uključila armenskog novinara Markara Esayana.
Odnos s Armencima izdvaja se značajno pred ostalim manjinama. Osmanska država je usred Prvog svjetskog rata 1915. odlučila deportirati sve anatolske Armence u istočnu Siriju. Cijeli jedan narod morao je migrirati preko noći, a oko milijun ljudi izgubilo je živote na tom putu zbog gladi, bolesti i masakra. Golemu tragediju nitko ne osporava, i dok se može naići na sjećanje i empatiju i unutar same Turske, načelno je u Turskoj potrebno jače suočavanje s prošlošću. Jedna od poteškoća u odnosu dva naroda jest i to što nije jasno kako nazvati ovaj nemili događaj.
Armenci i mnoge zapadne zemlje smatraju da je riječ o genocidu, dok većina Turaka upotrebljava riječ 'tehcir', što znači deportacija. Postoje i oni Turci koji su spremni prihvatiti da se radi o etničkom čišćenju, koji je po definiciji 'čišćenje' jedne geografske cjeline od skupne ljudi. Turci smatraju da je potrebno ukazati na činjenicu kako je osmanska vlast samo izbacila Armence iz Anadolije, a nije ih htjela pobiti kao što su nacisti ubijali Židove. Armenci, međutim, ukazuju na dokaze koji nepobitno ukazuju na tursko plansko ubijanje u slučaju da deportacija ne uspije.
No, važnije pitanje od samog imena ove nesreće jest zašto se ona uopće dogodila. Katkad se smatra da se radi o religiji, te da su muslimanski Turci htjeli uništiti kršćanske Armence. To je vrlo jalov pokušaj pojednostavljenja odgovora, prije svega jer su Turci i Armenci zajedno živjeli stoljećima pod barjakom islamskog Osmanskog carstva. To je carstvo bilo multietničko i multireligijsko, a vjerske zajednice tvorile su 'nacije', pa su muslimani bili vladajuća 'nacija', dok su kršćani i židovi bili 'zaštićene nacije', u skladu s islamskim pravom koji im je davao naslov Naroda Knjige. Zato su Armenci, Grci i Židovi živjeli u Osmanskom carstvu s određenom autonomijom i pravima, a posebice u trgovini i umjetnosti. Nije im bilo dozvoljeno da služe u vojsci ili da budu državni službenici, ali su zato postali odlični obrtnici. Armenska baština u Turskoj je golema. Među najljepšim džamijama i palačama u Istanbulu nalaze se i one koje su gradili armenski arhitekti iz poznate obitelji Balyan. Prema kraju 19.stoljeća osmanska država je svim nemuslimanima dala status jednakih građana, pa su Armenci u zadnjim desetljećima carstva počeli preuzimati javne poslove, postajali su veleposlanici, ministri i parlamentarni zastupnici.
Utjecaj Francuske revolucije na Balkanu izazvao je rast nacionalizma kod Srba, Grka, Makedonaca, Bugara... Pobune koje su vodile do osnivanja nacionalnih država pozivale su na etničko čišćenje, prije svega od muslimana. S druge strane, ruski utjecaj na Kavkazu i Krimu također je udario na turske i domaće muslimane. Oko pet milijuna osmanskih muslimana moralo je tada mijenjati svoje mjesto stanovanja, te su se slili u Tursku, obratili se na kršćanstvo ili poginuli. Turci su nastojali očuvati Osmansko carstvo, ali kada je postalo jasno da ono neće biti održano, barem ne u imperijalnom obliku, nastao je vlastiti turski nacionalizam, posebno kroz mladoturski Odbor za jedinstvo i napredak. Kad je Osmansko carstvo ušlo u Veliki rat u listopadu 1914., čelništvo Odbora suočilo se s ruskim nadiranjem na istoku, a među armenskim nacionalistima su prepoznali organizirane paravojne odrede koji su pomagali neprijatelju. Ovo je bio temelj katastrofalne odluke Odbora da sve Armence iseli iz istočne Turske u Siriju. Stoga je lako zaključiti da genocid/etničko čišćenje nije izvedeno zbog osmanskog političkog sustava, već upravo zbog pada tog sustava. Kršćani i muslimani koji su stoljećima živjeli i gradili Osmansko carstvo postali su žrtvom nacionalizma i modernog društva.
Ljudi tog doba nisu mogli shvatiti što se događa njihovim sugrađanima. Mnogobrojni zapisi s terena potvrđuju da su gradonačelnici i vjerski čelnici bili zgroženi odlukama nacionalističke vlade. U središnjoj anadolskoj provinciji Yozgat, lokalni muftija Abdullahzade Mehmet Efendi protestirao je gradonačelniku koji je naredio smaknuće svih Armenaca koji nisu htjeli svojevoljno napustiti grad. Pred osmanskim vojnim sudom 1919. efendija je izjavio da se boji Božje srdžbe. Čak je i Veliki šejh Salim al-Bišri s egipatskog Al-Azhara 1909. osudio masakr nad Armencima u Adani, što je bila uvertira u katastrofu 1915. Tada je izdao fetvu u kojemu izražava zgražanje jer islam zabranjuje agresiju, opresiju, krvoproliće i nanošenje štete ljudskim bićima – podjednako muslimanima, kršćanima i židovima. U svojoj fetvi je upozorio muslimane da se čuvaju čina koje Bog zabranjuje u svom šerijatu, te podsjetio da su narodi Knjige obveza jer muslimani su prema šerijatu obvezni surađivati i čuvati kršćane i židove. Kakve li riječi iz stožernog sunitskog središta, a kakvi su se grijesi protiv šerijata dogodili od tada na ovamo! Naravno, među onima koji su izvršavali smaknuća bilo je muslimana koji su bili ponijeti vjerskim žarom, odražavajući ubijanjem 'nevjernika' svoj islamski identitet.
Ovaj povijesni presjek važan je za trenutačnu političku situaciju u Turskoj. Na krilima sekularnog nacionalizma nastala je kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP), koja je oduvijek negirala genocid nad Armencima. Stoga je kao veliko iznenađenje stigla vijest da je glavni kandidat za važni istanbulski Drugi distrikt izabrana Armenka, odvjetnica Selina Ozuzun Dogan. Ovaj izbor predsjednika stranke Kemala Kilicdaroglua izazvao je veliku raspravu u stranci, posebno stoga što je drugi kandidat 'klasičan' kemalist, Goksel Gulbey. Gulbey vodi Društvo za borbu protiv krivih armenskih tvrdnji, koje je najvažnija skupina u kampanjama negiranja genocida.
Doganova je odmah stavljena pod prismotru javnosti, s pitanjem da li će u parlament donijeti i armenske tvrdnje o genocidu. U njenim javnim istupima, naglasila je kako joj ne prija pitanje, i rekla da je njezin prvi prioritet demokratizacija Turske. Neki članovi stranke pozvali su Doganovu da povuče svoju kandidaturu, a neonacionalisti su napali samu stranku, tvrdeći da je Atatürkova stranka prihvatila kandidatkinju koja promiče armenske interese. Izvučene su iz konteksta i izjave supruga kandidatknje, poznatog odvjetnika Erdala Dogana, za kojega turski tisak smatra da je Tursku nazvao počiniteljem genocida.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
