Turske oporbene stranke najavile su svoju ambicioznu listu kandidata za parlamentarne izbore 7. Srpnja, kojim bi zaustavili inicijativu predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da uspostavi predsjednički sustav vlasti. Kako bi to ostvarili, oporbenjaci su se okrenuli manjinskim grupama koje su desetljećima od stvaranja moderne turske države bili većinom izvan političkih tijekova. Članovi grčke, armenske, jazidske i romske manjine tako bi mogli postati snažno predstavljeni u budućem turskom parlamentu.
Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) svoj apel upućuje tradicionalnoj kurdskoj bazi, ali zbog postojanja manjina u turskom Kurdistanu, na svoju su listu uključili tri Armenca (Garo Paylan, Murad Mihci i Filor Uluk Benli), dvojicu Jazida (Ali Atalan i Feleknaz Uca) i jednog Sirijca (Erol Dora). Čak je i vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na svoju listu uključila armenskog novinara Markara Esayana.
Odnos s Armencima izdvaja se značajno pred ostalim manjinama. Osmanska država je usred Prvog svjetskog rata 1915. odlučila deportirati sve anatolske Armence u istočnu Siriju. Cijeli jedan narod morao je migrirati preko noći, a oko milijun ljudi izgubilo je živote na tom putu zbog gladi, bolesti i masakra. Golemu tragediju nitko ne osporava, i dok se može naići na sjećanje i empatiju i unutar same Turske, načelno je u Turskoj potrebno jače suočavanje s prošlošću. Jedna od poteškoća u odnosu dva naroda jest i to što nije jasno kako nazvati ovaj nemili događaj.
Armenci i mnoge zapadne zemlje smatraju da je riječ o genocidu, dok većina Turaka upotrebljava riječ 'tehcir', što znači deportacija. Postoje i oni Turci koji su spremni prihvatiti da se radi o etničkom čišćenju, koji je po definiciji 'čišćenje' jedne geografske cjeline od skupne ljudi. Turci smatraju da je potrebno ukazati na činjenicu kako je osmanska vlast samo izbacila Armence iz Anadolije, a nije ih htjela pobiti kao što su nacisti ubijali Židove. Armenci, međutim, ukazuju na dokaze koji nepobitno ukazuju na tursko plansko ubijanje u slučaju da deportacija ne uspije.
No, važnije pitanje od samog imena ove nesreće jest zašto se ona uopće dogodila. Katkad se smatra da se radi o religiji, te da su muslimanski Turci htjeli uništiti kršćanske Armence. To je vrlo jalov pokušaj pojednostavljenja odgovora, prije svega jer su Turci i Armenci zajedno živjeli stoljećima pod barjakom islamskog Osmanskog carstva. To je carstvo bilo multietničko i multireligijsko, a vjerske zajednice tvorile su 'nacije', pa su muslimani bili vladajuća 'nacija', dok su kršćani i židovi bili 'zaštićene nacije', u skladu s islamskim pravom koji im je davao naslov Naroda Knjige. Zato su Armenci, Grci i Židovi živjeli u Osmanskom carstvu s određenom autonomijom i pravima, a posebice u trgovini i umjetnosti. Nije im bilo...
Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) svoj apel upućuje tradicionalnoj kurdskoj bazi, ali zbog postojanja manjina u turskom Kurdistanu, na svoju su listu uključili tri Armenca (Garo Paylan, Murad Mihci i Filor Uluk Benli), dvojicu Jazida (Ali Atalan i Feleknaz Uca) i jednog Sirijca (Erol Dora). Čak je i vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na svoju listu uključila armenskog novinara Markara Esayana.
Odnos s Armencima izdvaja se značajno pred ostalim manjinama. Osmanska država je usred Prvog svjetskog rata 1915. odlučila deportirati sve anatolske Armence u istočnu Siriju. Cijeli jedan narod morao je migrirati preko noći, a oko milijun ljudi izgubilo je živote na tom putu zbog gladi, bolesti i masakra. Golemu tragediju nitko ne osporava, i dok se može naići na sjećanje i empatiju i unutar same Turske, načelno je u Turskoj potrebno jače suočavanje s prošlošću. Jedna od poteškoća u odnosu dva naroda jest i to što nije jasno kako nazvati ovaj nemili događaj.
Armenci i mnoge zapadne zemlje smatraju da je riječ o genocidu, dok većina Turaka upotrebljava riječ 'tehcir', što znači deportacija. Postoje i oni Turci koji su spremni prihvatiti da se radi o etničkom čišćenju, koji je po definiciji 'čišćenje' jedne geografske cjeline od skupne ljudi. Turci smatraju da je potrebno ukazati na činjenicu kako je osmanska vlast samo izbacila Armence iz Anadolije, a nije ih htjela pobiti kao što su nacisti ubijali Židove. Armenci, međutim, ukazuju na dokaze koji nepobitno ukazuju na tursko plansko ubijanje u slučaju da deportacija ne uspije.
No, važnije pitanje od samog imena ove nesreće jest zašto se ona uopće dogodila. Katkad se smatra da se radi o religiji, te da su muslimanski Turci htjeli uništiti kršćanske Armence. To je vrlo jalov pokušaj pojednostavljenja odgovora, prije svega jer su Turci i Armenci zajedno živjeli stoljećima pod barjakom islamskog Osmanskog carstva. To je carstvo bilo multietničko i multireligijsko, a vjerske zajednice tvorile su 'nacije', pa su muslimani bili vladajuća 'nacija', dok su kršćani i židovi bili 'zaštićene nacije', u skladu s islamskim pravom koji im je davao naslov Naroda Knjige. Zato su Armenci, Grci i Židovi živjeli u Osmanskom carstvu s određenom autonomijom i pravima, a posebice u trgovini i umjetnosti. Nije im bilo...
