Od samog početka oružanog sukoba u Ukrajini u proljeće 2014. pripadnici krajnje desnice na ukrajinskoj i ruskoj strani organizirali su se u ultranacionalističke skupine i osnovali vlastite podjedinice ili odrede. Međusobno su se stigmatizirali kao fašisti i neonacisti, te su time nastojali diskreditirati napore druge strane i osvojiti pristalice. Tako je 18. ožujka 2014. tijekom svog obraćanja Federalnom vijeću o aneksiji Krima ruski predsjednik Vladimir Putin objasnio da su nacionalisti, neonacist, rusofobi i antisemiti organizirali puč u Kijevu.
Informacijsko ratovanje, kao dio hibridnog ratovanja, služi ne samo praćenju i opravdavanju oružanog sukoba, već ga ponekad i stvara. Ulazak u propagandu ili nedostatak medijskog angažmana po tom pitanju može dovesti do značajnih prednosti ili nedostataka. Zato je sukob u Ukrajini obilježen ne samo oružanim napredovanjem jedne ili druge strane, već kretanjem društveno-političke stvarnosti u Rusiji, a naročito u Ukrajini. Pripadnici ultranacionalističkih skupina su u tom pogledu vrlo bučni u javnom prostoru. U svojim sredinama gledaju se kao branitelji domovine, što dodatno legitimizira njihovu krajnje desnu ideologiju u javnom diskurzu.
U Ukrajini su prosvjedi na Majdanu doveli do jačanja takvih ultranacionalističkih strujanja. U prva dva desetljeća ukrajinske najnovije neovisnosti radikalne nacionalističke stranke i pokreti nisu bili poznati široj ukrajinskoj javnosti. Dobili su iznimno malenu podršku na izborima i nisu utjecali na stavove i djelovanja političkih elita. Među njima se nije našao karizmatični vođa, a još manje neki jasan cilj. Napokon, san mnogih ukrajinskih nacionalista ostvaren je proglašenjem nezavisnosti, u kojemu ti nacionalisti nisu ni sudjelovali. Većinom su se okupili u ulogama jačanja javnog značaja ukrajinskog jezika i odvajanja Ukrajinske pravoslavne crkve od Moskovske patrijaršije, a poborništvo su dobili tek u pojedinim dijelovima zapadne Ukrajine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.