Je li vojska Sjeverne Koreje zaista ušla u Ukrajinu? Neke konačne potvrde za sad nema iako se o tome intenzivno govori zadnjih dana. Do sad smo vidjeli samo snimke koje, navodno, prikazuju pripadnike sjevernokorejske vojske na obuci negdje unutar Rusije. Poznato jest da su se Rusija i Sjeverna Koreja tijekom ovih ratnih godina, barem za Rusiju, poprilično zbližile i da je pritom nastao i obrambeni pakt između Moskve i Pjongjanga. Sve to ne znači da su pripadnici sjevernokorejske vojske već na frontu u Ukrajini, ili da uopće planiraju biti, ali sama mogućnost toga otvorila je jednu novu geopolitičku Pandorinu kutiju i prijeti pretvaranjem Ukrajine u arenu puno većih razmjera.
Rat je nešto najstrašnije što se jednoj zemlji može dogoditi, ali kad se već dogodi postoje i gori scenariji. Jedan od njih je da postane arena za direktne geopolitičke vojne obračune. To je, primjerice, umalo postala Sirija tijekom njenih ratnih godina. Srećom sukob tamo nikad nije eskalirao do točke direktnog okršaja između Amerikanaca i Rusa, barem ne javno ("incidenata" je sigurno bilo puno više nego se otkriva). Arene su bile zemlje poput Vijetnama, Kambodže, imali smo više takvih žarišta za vrijeme Hladnog rata. Naime, velike sile instalirale su same sebi kočnice od međusobnog sukoba kroz vid nuklearnog naoružanja, ali zato to plaćaju manje zemlje koje postaju poprišta njihovih sukoba, bilo preko posrednika ili povremeno i direktno.
Rusija je napala Ukrajinu, to nitko ne dvoji, ali Zapad je vrlo entuzijastično pristao na tu eskalaciju vodeći se idejom da je Rusija upala u klopku iz koje se više neće izvući. Dakako, takve "klopke" su kroz povijest rušile velika carstva i moćne imperijalne sile. Rat je lako započeti, pod uvjetom da se ima dovoljno oružja i ljudi, ali ga se teško završava kad svim direktnim i indirektnim akterima naraste apetit za ratovanjem. Moskva dobro zna kako je to, jer ta ista Moskva koja je danas centar Ruske Federacije nekoć je bila centar još većeg i moćnijeg Sovjetskog Saveza, a on je pak duboko zaglibio u Afganistanu u jednoj sličnoj avanturi gdje su pokušali održati sebi lojalnu vlast u Kabulu. SAD također dobro zna detalje te priče jer su napravili sve što su mogli da bi Sovjete maksimalno iscrpili u Afganistanu.
Nema jednog centralnog razloga zbog kojeg se urušio SSSR, ali to iscrpljivanje u Afganistanu svakako je pridonijelo konačnom padu. Pomisao da bi se Rusiji moglo dogoditi isto brzo je zacementirala mantru "podupiranja Ukrajine koliko god bude trebalo". Naime, nije tajna da SAD i njihovi zapadni saveznici na Rusiju i dalje gledaju kao na neku varijaciju carstva, sam pogled na globus i prostor koji Rusija zauzima nameće im takvu definiciju. U isto vrijeme "poraziti Rusiju" zapravo znači fragmentirati je, balkanizirati, slomiti na veći broj manjih državica - koje bi se krojile prema etničkim i drugim linijama - a njima bi se kasnije vrlo lako moglo upravljati.
U geopolitici i svijetu u kojem veličina vrlo često predstavlja silu, male države samo su pijuni za otimanje, a često su i potrošne. Ukrajina nije baš tako mala zemlja, ali u širem kontekstu kao takvu je se tretira, kao najvećeg pijuna koji može poslužiti za velike obračune i željene ishode.
U toj velikoj volji da se Rusiju što više veže uz rat - a glavni cilj je na početku rata bio spriječiti bilo kakvu rusku brzu pobjedu, pad vlasti u Kijevu i instalaciju promoskovskog kadra - dovelo je do ratne ekspanzije pa tako sad već brojimo sitno do groznih tisuću dana rata. Pritom je neminovno došlo do posljedica, rusko reorijentacije. Bilo je potrebno jako puno prisile, uključujući i ratno stanje, da bi se Rusiju "odgurnulo" od njene povijesne ambicije da bude relevantan europski faktor - iako se svojim velikim prostranstvom puno više širi u Aziju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
