Malu sjevernu otočnu državu Island, sa svega 330,000 stanovnika, češće smo promatrali kao simbol prirodnih ljepota, od njenih gejzira do očaravajuće polarne svjetlosti, nego politički relevantan prostor. No, sve to se znatno promijenilo zadnjih nekoliko godina otkako je Island postao ne samo politički relevantan, već i politički radikalan.
Nešto se itekako događa "daleko na sjeveru", nešto što još nije ni dospjelo do europske mainstream politike. Dakako, sama činjenica da Island jest na razne načine odvojen od europske svakodnevnice, daje mu mogućnost razvijanja nekih posebnih političkih pravaca, autentičnijih ideja i uz veću uključenost samog naroda.
Naravno, u slučaju Islanda čimbenik je svakako i mala populacija. Skeptici tvrde kako se radikalna rješenja ponuđena na Islandu ne treba previše zazivati u ostatku Europe jer jednostavno, zbog drugačijih uvjeta, nisu primjenjiva. Je li to zaista točno ili se korumpirana europska elita, koja je stasala u svakoj zemlji, boji islandskih rješenja?
Prije nego krenemo s detaljima, pokoja riječ o samom Islandu. Riječ je o otoku na sjeveru Atlantika. Prva naseljavanja događaju se u 9. stoljeću naše ere. Većinom ga naseljavaju Norvežani, ali i drugi Skandinavci.
Od 1262. do 1814. Island je bio pod kontrolom Norveške, a nakon toga Danske. 1918. godine Island postaje nezavisna zemlja, a od 1944. i kao republika. Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru Islanda nalaziti će se britanska i američka vojska, a nakon rata Island se poprilično okoristio Maršalovim planom obnove Europe - industrijalizacija ribarnica pretvorila je Island u jednu od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja na svijetu.
No, 1994. Island postaje dio Europske ekonomske zone i time dolazi do znatne diversifikacije islandske ekonomije, odnosno počinje bujati financijski sektor - što nije nikakvo čudo s obzirom da Island ima vrlo male stope poreza.
Island je zadržao prepoznatljivi nordijski socijalni program koji stanovnicima garantira zdravstvenu skrb i obrazovanje, a zemlja gotovo u potpunosti funkcionira na obnovljivim izvorima energije.
No, velika financijska kriza snažno je pogodila Island - u listopadu 2008. godine kompletan bankarski sistem Islanda je jednostavno prestao funkcionirati. Nakon toga je uslijedila oštra ekonomska depresija i politički nemiri.
Prosvjedi u Rejkjaviku, siječanj 2009. Je li Island trajno potonuo u depresiju i očaj? Ne, upravo suprotno - iz duboke krize su se uspješno izvukli snažno pokrećući pritom i svoju turističku industriju. Kako su to uspjeli? Učinili su nešto što se niti jedna druga zemlja nije usudila - pohapsili su bankare odgovorne za financijski slom.
Zanimljivo je kako se pri svakom traženju pravde za financijski slom uvijek javljaju oni koji tvrde kako nije pametno hapsiti bankare i biznis...
Nešto se itekako događa "daleko na sjeveru", nešto što još nije ni dospjelo do europske mainstream politike. Dakako, sama činjenica da Island jest na razne načine odvojen od europske svakodnevnice, daje mu mogućnost razvijanja nekih posebnih političkih pravaca, autentičnijih ideja i uz veću uključenost samog naroda.
Naravno, u slučaju Islanda čimbenik je svakako i mala populacija. Skeptici tvrde kako se radikalna rješenja ponuđena na Islandu ne treba previše zazivati u ostatku Europe jer jednostavno, zbog drugačijih uvjeta, nisu primjenjiva. Je li to zaista točno ili se korumpirana europska elita, koja je stasala u svakoj zemlji, boji islandskih rješenja?
Prije nego krenemo s detaljima, pokoja riječ o samom Islandu. Riječ je o otoku na sjeveru Atlantika. Prva naseljavanja događaju se u 9. stoljeću naše ere. Većinom ga naseljavaju Norvežani, ali i drugi Skandinavci.
Od 1262. do 1814. Island je bio pod kontrolom Norveške, a nakon toga Danske. 1918. godine Island postaje nezavisna zemlja, a od 1944. i kao republika. Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru Islanda nalaziti će se britanska i američka vojska, a nakon rata Island se poprilično okoristio Maršalovim planom obnove Europe - industrijalizacija ribarnica pretvorila je Island u jednu od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja na svijetu.
No, 1994. Island postaje dio Europske ekonomske zone i time dolazi do znatne diversifikacije islandske ekonomije, odnosno počinje bujati financijski sektor - što nije nikakvo čudo s obzirom da Island ima vrlo male stope poreza.
Island je zadržao prepoznatljivi nordijski socijalni program koji stanovnicima garantira zdravstvenu skrb i obrazovanje, a zemlja gotovo u potpunosti funkcionira na obnovljivim izvorima energije.
No, velika financijska kriza snažno je pogodila Island - u listopadu 2008. godine kompletan bankarski sistem Islanda je jednostavno prestao funkcionirati. Nakon toga je uslijedila oštra ekonomska depresija i politički nemiri.
Prosvjedi u Rejkjaviku, siječanj 2009. Je li Island trajno potonuo u depresiju i očaj? Ne, upravo suprotno - iz duboke krize su se uspješno izvukli snažno pokrećući pritom i svoju turističku industriju. Kako su to uspjeli? Učinili su nešto što se niti jedna druga zemlja nije usudila - pohapsili su bankare odgovorne za financijski slom.
Zanimljivo je kako se pri svakom traženju pravde za financijski slom uvijek javljaju oni koji tvrde kako nije pametno hapsiti bankare i biznis...
