Od svih zemalja Europa Srbija se vjerojatno ponajviše našla na raskolu između dva svijeta. S jedne strane Beograd aktivno nastoji uskladiti državni i ekonomski sistem s ciljem pridruživanja Europskoj Uniji, dok s druge strane postoji prijateljski i partnerski odnos s Moskvom kojeg se Srbija ne planira odreći.
Ovakva politika je do prije nekoliko godina bila laka za provedbu, pa čak i pozitivna po Srbiju koja bi kao potencijalna buduća EU članica mogla imati koristi od dobrih odnosa i s Bruxellesom i s Moskvom. No, danas su odnosi između EU i Rusije znatno srozani zbog Ukrajinske krize.
Može li Srbija, koja ima dobre odnose s obje strane, u ovoj situaciji nastupiti kao medijator? Srpsko vodstvo je svakako spremno pokušati, mada to neće biti jednostavan zadatak. No, u konačnici bi takav scenarij bio pozitivan za sve strane, možda ponajviše za samu Srbiju koja bi tim potezom sebe eksponirala na političkoj pozornici Europe, a ako bi takvi pregovori rezultirali određenom de-eskalacijom, učinili bi veliku stvar za generalnu sigurnost Europe.
Ukrajinska kriza, pa čak i u ovoj fazi, puno je opasnija nego što mnogi misle ili im se čini. Na terenu i dalje imamo rat, ginu vojnici, ginu civili, a to je situacija kao stvorena za nepredvidljive eskalacije.
Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko još jednom, po običaju, pretjeruje, pa tako tvrdi kako je u istočnu Ukrajinu ušlo 9,000 vojnika. Druge strana, ruska, pak tvrdi kako nije ušao nitko. Dakako, obje strane izbjegavaju istinu i svojim izjavama prezentiraju dvije krajnosti koje nemaju veze sa stvarnošću na terenu.
Zna se što koja strana želi - Ukrajina želi vratiti kompletan teritorij pod upravu Kijeva, a takav scenarij bi u ovoj fazi rezultirao egzodusom velikoj broja stanovnika iz istočne Ukrajine, etničkih Rusa, koji bi otišli ili sami ili, još gore, bili prognani.
Rusija želi da samoproglašene Narodne Republike Donjeck i Lugansk prežive, ali ih ne želi vidjeti kao dio ruskog teritorija. Krim je bila jedna sasvim druga - povijesno, strateški, demografski i operativno - priča. Uspoređivati Krim i Donbas je nemoguće. Da Rusija zaista pokrene plan s ciljem aneksije istočne Ukrajine, to bi bila čista ludost i najopasniji mogući korak.
Srećom, za sada, nema indicije da bi Moskva to željela učiniti. No, takav stav postojati će do onda dok Moskva misli kako bi takvim potezom mogla nešto izgubiti, a to se primarno odnosi na ekonomiju. Što Moskva zapravo želi? Želi status quo na istoku Ukrajine, prekid sukoba i ponovnu ekonomsku normalizaciju odnosa sa Zapadom. Želi znatno veću autonomiju za pobunjene regije kako bi joj iste dugoročno koristile kao garancija da Ukrajina neće postati punopravna članica NATO pakta.
Da, točno je da NATO zahtjeva da njegove članice imaju posve riješena teritorijalna pitanja (što Ukrajina uz prisustvo NRD-a i NRL-a ne bi imala), no koliko su te odredbe uopće bitne u ova napeta vremena? Kao drugo, NATO uvijek može Ukrajinu proglasiti nekakvim specijalnim partnerom na temelju čega će gomilati vojsku na njenom teritoriju bez formalnog punopravnog članstva u vojnoj alijansi. To je, također, scenarij kojeg Rusija neće dopustiti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
