Negdje tijekom posljednjih 20 godina stasala je konstatacija "svi su oni isti" i brzo se proširila među narodnim masama.
Nije samo bivši istočni blok krenuo tim putem, zapad je također zaražen cinizmom koji rezultira apolitičnošću.
"Kolektivna mudrost" uspješno je dokučila kako su svi političari korumpirani i biraju navedenu profesiju primarno zbog vlastite koristi. U tom pogledu apolitičnost je korektna i sasvim očekivan rezultat datih pretpostavki.
No apolitičnost nije gotovo nikada potpuna. Osobe bez ikakvog političkog predznanja još uvijek ne apstiniraju od velike parade poznatije kao "demokratski izbori".
Posljednji izbori u Španjoljskoj su brutalan dokaz kako je apolitičnost opasna igra, a u vrijeme velikih ekonomskih nestabilnosti i potencijalno po život opasna igra za cijele narode.
Ako pratimo put te opasnosti, krenimo ravno ka najvećoj – Adolf Hitler je na vlast došao demokratskim izborima.
10 godina nacionalsocijalsitička ili nazi partija oscilirala je po broju fotelja u Reichstagu, od skromnih 32 predstavnika u svibnju 1924. do 288 u ožujku 1933. Uz još neke dodatne političke spletke i koalicije, koje su tako tipične za današnje sisteme, Hitler je uskoro postao apsolutni vođa njemačkog Reicha. Sve drugo je povijest.
Kriza je tada, baš kao i danas, svake godine bivala sve snažnija. Narod želi mijenjati svoje stanje mijenjajući aktualnu vlast. Kao politički tsunami koji potapa svaki razum nameće se misao da će upravo smijenom vlasti i aktualni problemi biti smijenjeni.
Naravno, demokratski izbori koji su doveli Adolfa Hitlera u poziciju da preuzme vlast nad njemačkim narodom je esktreman primjer i navodimo ga samo kao dio konteksta, ne ulazeći dublje u pozadinu koja je dovela do takvog stanja u tadašnjoj Njemačkoj (Versajski ugovor itd.)
Teško je u novijoj povijesti pronaći adekvatan primjer kada je izlaz na birališta bio dovoljan da se riješe gorući problemi.
Nažalost, tada demokracija prestaje biti politička praksa i preuzima neke elemenete senzacije i histerije.
Još uvijek su žive slike milijuna Amerikanaca koji u suzama slave dolazak Baracka Obame kao kakvog novog mesije. Taj "spasitelj" još je ubrzao rast siromaštva u zemlji, a i direktno je odgovoran za pokretanje novih vojnih sukoba koji su rezultirali tisućama mrtvih civila.
Ipak, zbog propagande ili nekih dubljih psiholoških razloga, mnogi smatraju kako je dovoljno taj "sveti" dan odšetati do izborne lokacije, zaokružiti jedno od ponuđenih imena i ponosno konstatirati kako je upravo dat doprinos boljoj budućnosti.
Paradoks već vrišti zar ne? Sva ta masa koja je – točno – zaključila da je jedini cilj profesionalnog političara osigurati sebe i svoj uski krug, jednom od spomenutih ipak će dati svoj glas. Pritom je nahođenje potpuno rudimentarno – oni koji su sada na vlasti samim svojim bivanjem na vlasti ujedno su i glavni krivci za sve loše što nam se događa, zato ćemo glas dati najvećoj opoziciji i nadati se kako će s njima sve biti bolje.
Zanimljivo je kako uvijek dobivamo tek 2 ili 3 realna izbora koji se rotiraju svakih nekoliko godina. Tko god biva većinski zaokružen po dolasku na vlast ima 2 prioriteta koja se zadovoljavaju točno ovim redoslijedom:
1)zadovolji svoje vlasnike (krupni kapital)
2)osiguraj sebe i svoj uski krug podanika
Varijacije i dodatne igre uvijek su dobrodošle, ako ništa drugo onda u svrhu stvaranja privida da postoje neke opipljive razlike između političkih opcija.
Krupni kapital uvijek pobjeđuje, koga god narod izabrao. Ako se ponovno vratimo na gornji kontroverzni primjer – s Adolfom Hitlerom su odlično surađivale najveće svjetske korporacije: J.P. Morgan Bank, Guaranty Trust, Chase Manhattan Bank, Dow Chemical, General Motors, Ford Motors, General Electric, da navedemo samo nekoliko.
Činjenica da su sporne korporacije, koje su većinom i danas najveći gospodari kapitala, sve redom iz SAD-a ne znači previše. Kapital je internacionalan, a elita koja njime upravlja identična je bez obzira potječe li iz Washingtona, Moskve ili Beča.
Neka povijest za sada ostane povijest, puno bolji primjer imamo u vidu španjolskih parlamentarnih izbora koji su održani prije samo 4 dana.
Uvjerljivu pobjedu odnijela je konzervativna Narodna stranka koju je 1989. osnovao Manuel Fraga Iribarne, inače ministar turizma za vrijeme vladavine diktatora Francisco Franco-a.
Oko 11 milijuna Španjolaca dalo im je svoj glas, novi premijer je postao Mariano Rajoy.
Apolitičnost u najboljem (ili najgorem) izdanju.
Činjenica je da su Španjolci frustrirani raspadom državne ekonomije i potrebom uvođenja žestokih mjera štednje koje im savjetuje EU, MMF i Svjetska Banka. U toj frustraciji izašli su na glasačka mjesta i dali vlast – začuđujuće – stranci koja najavljuje još žešće mjere štednje i još veća otpuštanja.
Neki novi oblik mediteranskog mazohizma? Ne, samo čista apolitičnost u svom svojem sjaju.
Onih milijun ljudi na ulicama Madrida i trgu Puerta del Sol sigurno nije prednjačilo u zaokruživanju listića, ali protiv sebe imaju 20-ak milijuna koji još uvijek smatraju da je bolji način jednom u 4 godine zaokružiti neko ime.
Demokratski izbor između nekoliko predstavnika elite jedini je politički angažman koji je konvencionalno dostupan narodu – ali nije ni dovoljan ni učinkovit.
"No dobro", prosječni birač će ljutito uskliknuti, "Koje su nam onda alternative? Što da radimo ako ne ovo?".
Alternative postoje i uskoro će samo njihova implementacija moći odagnati ovo teško stanje u kojem se svi nalazimo. Alternative postoje, ali se zasigurno ne smiješe s jumbo plakata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
