Kako bi što bolje razumjeli aktualnu eskalaciju tenzija između Turske i Sirije, nužno je što bolje se upoznati s aktualnim procesima unutar Turske. O aktualnom stanju u Turskoj i o načinu na koji vlada Erdogan i njegova stranka AKP bavi se analiza lista The Foreign Policy.
Tekst stavlja popriličan fokus na nominalnu demokratizaciju koja je na snazi u Turskoj već desetak godina, no, također se ističu brojni problemi koje ne samo da su nedemokratski već upućuju na to da se premijer Erdogan čvrsto kreće prema autoritativnoj vladavini.
Prema istraživanju FP-a, Turska je zemlja s najvećim brojem zatvorenih novinara na svijetu. To je možda i najbolji pokazatelj u kakvom je stanju demokracija u ovoj zemlji. Nadalje, premijer Erdogan i njegova stranka AKP provode ogromnu hajku protiv vojske, stotine oficira nalaze po zatvorima, čak 20% turskih generala je u zatvoru.
Tekst se poprilično malo dotiče brutalnog tretmana kurdske manjine na istoku zemlje, spominju se pojedine reforme kojima Kudri dobivaju veća prava, no ti potezi su prije svega mazanje očiju svjetskoj javnosti, pritom treba imati na umu da Turska želi postati dio EU, tako da i te male reforme su u većini samo proizvod dodvoravanja EU.
Odnos AKP-a prema vojsci jasno nam pokazuje fundamentalne razlike između Turske i susjedne Sirije gdje je vlast primarno vezana uz snažnu vojsku. Erdogan se danas predstavlja svjetskoj javnosti kao demokrata, no u isto vrijeme se obračunava sa svim ostacima ideologije Mustafe Kemala Atatürka, sekularnog vođe i osnivatelja Turske Republike.
Tim potezom direktno pokazuje na čijoj je strani, nemojmo zaboraviti kako se Islamisti bore protiv vojske i turskog sekularizma još od osnutka Turske Republike nakon Drugog svjetskog rata.
Turski paradoks: kako AKP u isto vrijeme promovira i zlostavlja demokraciju
"Halki sjemenište je osnovano 1844. kao centar obrazovanja ortodoksne crkve i desetljećima je bio simbol religijske tolerancije i prava manjina unutar Otomanskog Carstva i Turske Republike. No, Ankara 1971. zatvara sjemenište prema nalogu Ustavnog suda u kojem su tada dominatni bili Kemalisti - sljedbenici sekularnog vođe i osnivatelja Turske Republike, Mustafa Kemal Atatürka - ustanovljeno je kako samo vojska smije voditi nedržavna privatna učilišta.
Stoga, kada je premijer Recep Tayyip Erdogan ovog ožujka najavio da se ponovno otvara sjemenište Halki, izgledalo je kako njegova "Stranka za Pravdu i Razvoj" (AKP), koja vlada zemljom od 2002., nastavlja reformističku agendu koja će Tursku pretvoriti u otvorenije društvo u kojem će doći do ekspanzije osobnih, vjerskih i ekonomskih sloboda.
No, dok Ankara podupire otvorenost jednom rukom, drugom je gazi. U svibnju Erdogan je najavio kako će država ukinuti doprinose za umjetnost, time je kazalištima i drugim kulturnim institucijama oduzeto 63 milijuna USD i ugrožen im je opstanak. AKP tvrdi kako su to napravili u ime privatnih poduzeća i kako time moderniziraju vlast, no, oponenti argumentiraju kako je to bio proračunat potez kojime se želi ušutkati umjetnike, među kojima ima velik broj kritičara AKP-a. Od kada je AKP došla na vlast, svijet pažljivo promatra hoće li Turska prigrliti ili zlostavljati demokraciju. Postaje očito kako je Erdoganova strategija raditi oboje, u isto vrijeme.
Kako bi razumjeli demokraciju pod AKP-om moramo znati pravo značenje demokracije. Politički znanstvenik s Yale-a, Robert Dahl, zapisao je kako je demokracija definirana mogućnošću građana da sudjeluju u javnom životu i po pitanju da li građani mogu osporiti moć vlade. Ukoliko razmatramo te faktore, postati će jasno zašto je Turska paradoks.
Kada su AKP došli na vlast uveli su niz reformi kojima se omogućilo veće sudjelovanje turskih stanovnika u političkim procesima. Do tada su Turci živjeli pod Ustavom kojeg je nametnula vojska - taj Ustav je imao brojna ograničenja po pitanju demokracije, od restrikcija na formiranje sindikata do slobode govora i religije. Kako bi liberalizirali Tursku i usput dobili pozivnicu za pregovore oko EU članstva, AKP je ukinuo vojne sudove u kojima su civilima optuženima za politički kriminal sudili vojni oficiri, ukinuli su smrtnu kaznu, i dodali amandman na zakone protiv terorizma u kojima je do tada stajalo kako država može progoniti građane ukoliko samo nešto kažu protiv vlasti. Nakon tih promjena postalo je znatno teže ukidati stranke i micati političare iz političke arene. U rujnu 2010. Turci su glasali za niz ustavnih promjena koje su trebale popraviti demokraciju, uključujući i stavku prema kojoj vojni oficiri mogu biti suđeni, također sudstvo je organizirano na način da bude dostupnije običnim građanima.
Turskim manjinama koristile su ove AKP reforme. Desetljećima Turska je zabranjivala kurdske političke stranke, zabranjivala uporabu kurdskog jezika i 1987 implementirani su izvanredni zakoni na kurdskim prostorima. Unatoč činjenici da ograničenja i dalje postoje po pitanju uporabe kurdskog jezika na javnim forumima i u službenim državnim funkcijama, Kurdi danas mogu poučavati kurdski jezik u privatnim školama i sveučilištima i smiju se obraćati na kurdskom jeziku za vrijeme prosvjeda. Također postoji i kurdska TV stanica. Druge manjine, od Armenaca do članova grčke pravoslavne crkve, sudjelovale su u prošlogodišnjim parlamentarnim izborima po prvi put u više desetljeća, a turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu pozvao je na veći broj židovskih diplomata u službi.
Ovi potezi omogućili su veću prisutnost stanovništva u javnom životu, više no ikad u povijesti moderne turske povijesti. Zadnji državni parlamentarni izbori imali su najviše kandidata do sada. AKP je ukinuo zakone kojima se zabranjuje da građani sudjeluju u više od jednog sindikata ili da sudjeluju u kolektivnim ugovorima. Također mogu putovati u inozemstvo bez restrikcija. Kao rezultat, od kada je AKP došao na vlast, na ljestvici političkih prava i civilnih sloboda Turska je napredovala do statusa "slobodne" nacije, najvišem statusu prema Freedom House-u.
Pod AKP-om, turski stanovnici imali su visoku razinu participacije. Ali njihova moć da se suprotstave vladi je napadnuta. Zadnjih 5 godina Erdogan i AKP neumorno ciljaju svakoga tko bi uopće bio percipiran kao opasnost za njihovu moć i dominaciju.
Kampanja represije prvo je počela s novinarstvom. AKP je podredio novinare i urednike prijetnjama i kvazi-pravnim zatvaranjima zbog navodnih podupiranja Kurda ili samo zbog kritika na račun vlasti. Preko 90 novinara danas se nalazi po turskim zatvorima - više nego u bilo kojoj zemlji na svijetu - a država ima preko 4,000 pravnih tužbi protiv članova medija. Mnogi od ovih reportera se nalaze u teškoj pravnoj situaciji jer turski zakoni odobravaju zatvaranje novinara na 3 godine bez ikakvog suđenja. 2011 Reporteri Bez Granica rangirali su Tursku na 148. mjesto od ukupno 178. zemalja u godišnjem izvještaju o novinarskim slobodama.
Novinski izvori koji su se usudili kritizirati Erdogana i njegovu vladu našli su se u velikim financijskim problemima zbog mnogih kazni i poreznih istraga. Kada je vodeća dnevna novina Hürriyet povezala AKP sa skandalom oko dobrotvorne organizacije, država je kaznila korporativnog vlasnika, Dogan Group-u, sa 523 milijuna USD utaje poreza. Samo 7 mjeseci kasnije ponovno su ih kaznili s čak 2,5 milijarde USD neplaćenih poreza i drugih nespecificiranih nepravilnosti. U konačnici iznos je bio veći od vrijednosti cijele kompanije. Ova kampanja je poslužila kao upozorenje svim drugim medijskim izborima da ne kritiziraju AKP. Uz to su se desila i uhićenja i otpuštanja nepodobnih novinara, stvorena je atmosfera straha.
AKP je u isto vrijeme krenuo u obračun s drugim glavnim elementom koji smatraju opasnošću za svoju vlast: vojskom. Tenzije između vojske i Islamista u Turskoj postoje još od osnivanja republike nakon Prvog svjetskog rata. 1997 vojska je svrgnula prvog islamističkog premijera, Necmettin Erbakana, i ukinula njegovu stranku Refah godinu dana kasnije.
Kako bi izbjegli istu sudbinu, AKP su optužili gomilu sadašnjih i bivših vojnih lica za planiranje državnog udara, devastirajuće i žestoko su ih progonili. 20% svih turskih generala trenutačno se nalazi po zatvorima, a u ožujku tužitelji su zatražili kazne od 15 do 25 godina zatvora za čak 364 aktivnih i bivših oficira. Nakon zadnjeg vala uhićenja skupine viših oficira pod sumnjivim optužbama da su planirali puč, turski načelnik Glavnog stožera i zapovjednici zračnih snaga, mornarice i kopnene vojske - svi su podnijeli ostavku u znak prosvjeda. Početkom ove godine Erdoganova vlada otišla je toliko daleko da je dala uhititi i bivšeg načelnika Glavnog stožera, Ilkera Başbuğa.
Erdoganova represija nad oružanim snagama predstavlja jedan jako opasan trend u turskoj politici. Imajući prošlost u vidu, može se pretpostaviti da neki zapovjednici i jesu kovali zavjeru protiv AKP-a i nužno je da vojska bude pod upravom civilne vlasti u procesu ostvarivanja demokracije. No, slučajevi protiv oficira su obilježeni optužbama da su korišteni lažni dokumenti, zatvaranja bez dokaza. Taj proces ne pokazuje da se vojsku želi podrediti državnim institucijama, već samoj stranci AKP.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
