Turski pregovori s talibanima imaju za cilj jačanje političkog utjecaja zemlje u Afganistanu, nadajući se da će to poboljšati njezin međunarodni položaj, pomoći u razvoju strategije prema Aziji i ograničiti priljev afganistanskih izbjeglica. Suradnja s Turskom o Afganistanu mogla bi pomoći EU-u da bolje upravlja migracijama iz potonjeg, ali ovaj novi pogled Ankare prema Kabulu krije i mnoge izazove.
Sredinom listopada ove godine, delegacija talibana predvođena privremenim ministrom vanjskih poslova Amirom Khan Muttaqijem otputovala je u Tursku kako bi razgovarala o izgledima bilateralne suradnje. Posjet je bio dio napora turskih vlasti tijekom posljednjih šest mjeseci da osiguraju da Turska zadrži prisutnost u Afganistanu nakon povlačenja SAD-a. Prvo su se usredotočili na pregovore sa SAD-om, koji su kulminirali sastankom predsjednika Joea Bidena i Recepa Tayyipa Erdoğana tijekom summita NATO-a u Bruxellesu u lipnju. Zatim, nakon pada Kabula u kolovozu, uključivali su se razgovori s talibanima preko Katara i Pakistana. Turska trenutno naglašava izravne kontakte s talibanima. To je izraženo Muttaqijevim posjetom i turskim prijedlogom da ministri vanjskih poslova neodređenih "muslimanskih država" odu u Afganistan. Pokušaj organiziranja šireg izaslanstva ima za cilj ne samo potvrditi tursku volju da se uključi u odnose s talibanima, već i raspršiti odgovornost za povećanje vidljivosti talibana u međunarodnoj sferi i potvrditi njihovu legitimnost.
Prisutnošću u Afganistanu Turska bi željela ojačati svoju poziciju naspram zapadnih saveznika, posebice Sjedinjenih Država. Nakon sastanka predsjednika, turski predstavnici nekoliko su puta govorili o mogućnosti podrške operaciji i zaštiti zračne luke Kabul nakon povlačenja američkih trupa. Turski političari nadaju se da će misija povećati njihovu sposobnost utjecaja na SAD i dovesti do poboljšanja bilateralnih odnosa. Cilj je bio bliže povezati interese Sjedinjenih Država i Turske kako bi se ograničio prostor Amerikanaca za intenziviranje sporova između država (npr. uvođenje dodatnih sankcija za tursku kupnju sustava S-400 od Rusije). Još jedna prednost misije bila je jačanje Turske u NATO-u. To bi saveznicima, posebice onima koji su posljednjih godina sumnjali u legitimnost njezina članstva u Paktu, pokazalo još uvijek veliku važnost države za euroatlantsku zajednicu. Turci su željeli nadograditi svoj dugogodišnji angažman u Afganistanu. Ne samo na iskustvu u zaštiti zračne luke u Kabulu, kojim se Turska gotovo od početka bavila u sklopu misije NATO-ovih međunarodnih sigurnosnih snaga za potporu (ISAF) pokrenute 2001. godine, već i na dobrom imidžu države među Afganistancima. To je rezultat uglavnom neborbene prirode turske prisutnosti u Afganistanu i humanitarnih aktivnosti zemlje, poput izgradnje škola, bolničke infrastrukture, cesta, bunara i sanitarnih objekata.
Iako su Turci povukli svoje trupe iz Afganistana kako bi ispunili zahtjeve talibana, nisu odustali od svojih planova za zračnu luku Kabul. Oni pregovaraju s novim vlastima o povratku na upravljanje lukom, podložno talibanskom odobrenju privatne vojne tvrtke koja osigurava sigurnost. Ova odlučnost sugerira da turski političari žele postići niz drugih vanjskopolitičkih ciljeva svojom nazočnošću u Afganistanu. Vjerojatno misle dati vjerodostojnost strategiji "Asia Anew" koja podrazumijeva produbljivanje političke, gospodarske, kulturne i znanstvene suradnje s azijskim zemljama. To bi se postiglo ne samo multidimenzionalnim angažmanom u Afganistanu, već i jačanjem trilateralne suradnje obiju zemalja s Pakistanom. Turci također vide Afganistan kao instrument za povećanje svog utjecaja na Rusiju i Kinu. Štoviše, vide to kao priliku za reafirmaciju političke važnosti Turske u G20. O tome svjedoči Erdoğanov prijedlog o formiranju posebne radne skupine za budućnost Afganistana, uz težnju da njome predsjeda.
Situacija u Afganistanu također je važna za unutarnju politiku Turske. Uspostavljanjem kontakata s talibanima, turski kreatori politike žele spriječiti dolazak afganistanskih izbjeglica, jer se boje da će to pogoršati socijalne nemire i umanjiti popularnost vladajuće stranke (trenutačno u Turskoj živi oko 300.000 Afganistanaca koji redovito dolaze u zemlju od 1970-ih). Pitanje izbjeglica — u Turskoj ih je ukupno gotovo 4 milijuna — kontroverzno je u javnosti, ne samo zbog postojećeg siromaštva među Turcima (prema posljednjim podacima turskog statističkog ureda, oko 18 milijuna Turaka živi ispod linija siromaštva), koja proizlazi iz ekonomskih problema zemlje, pogoršanih pandemijom. Iako Turci izbjeglice ne krive izravno za ekonomske probleme, ne sviđa im se što im država u takvim okolnostima izdvaja sredstva za život. Kao rezultat toga, ksenofobični napadi na Sirijce sve su češći u Turskoj (npr. u kolovozu ove godine u Ankari), a javnost nerado prihvaća više izbjeglica (prema raznim istraživanjima, 70% Turaka se tome protivi). Štoviše, pitanje izbjeglica postavlja oporba (trenutno sve više u anketama) koja im obećava deportaciju nakon dolaska na vlast.
Najozbiljniji izazovi vezani su za novi režim u Afganistanu. Iako se čini da su talibani zainteresirani za izgradnju odnosa s Turskom, nadajući se da će im to pomoći da steknu međunarodno priznanje, oni ne žele ispuniti njezine zahtjeve. Primjerice, odgađaju pristanak za tursku tvrtku za zaštitu zračne luke Kabul. Još uvijek postoji malo vjerojatnosti da bi bili podložni turskom pozivu za stvaranjem uključive vlade ili osiguravanjem prava žena. To stvara rizik za imidž turskih političara, koji se s vremenom može povezati s političkim, na primjer, u obliku optužbi za doprinos radikalizaciji Afganistana. Zasebni izazovi vezani su za međunarodno natjecanje za utjecaj u Afganistanu. Dok su Katar i Pakistan pomogli u izgradnji turskih veza s talibanima, pretjerano hrabri pokušaji da preuzmu prednost nad budućnošću zemlje mogu izazvati nepovjerenje u njih. Tursku aktivnost prate i Rusija i Kina, koje bi je mogle doživjeti kao konkurenta i suprotstaviti joj se. To je osobito vjerojatno u slučaju pokušaja Rusije i Turske da iskoriste situaciju u Afganistanu za povećanje svog utjecaja u središnjoj Aziji.
Unutarnji uvjeti otežavaju Turskoj provedbu svojih planova za Afganistan. Za povećanje angažmana u zemlji bit će nužni veliki financijski izdaci, što je u sadašnjoj ekonomskoj situaciji izazovno. Vlastima neće biti lako opravdati javnosti ozbiljnije opredijeljenosti za Afganistan, a bit će još teže s više izbjeglica koje pokušavaju doći do Turske. Iako trenutno nema naznaka da se njihov broj povećao nakon što su talibani preuzeli vlast, turska vlada strahuje da će se to promijeniti kako se humanitarna situacija u Afganistanu pogoršava. Turska polaže velike nade u izgradnju trajnih odnosa s talibanima i stoga će se i dalje truditi da im se približi. Turska će inzistirati na promjenama u pogledu uključive vlade ili poštivanja prava žena, uvjetujući službeno priznanje novih afganistanskih vlasti i tvrdeći da će to olakšati njihovo stjecanje šireg međunarodnog priznanja. Međutim, akcije prema talibanima, uključujući održavanje rada turskog veleposlanstva u Kabulu, izravne pregovore s talibanima i prijedloge za organiziranje većih ministarskih izaslanstava u Afganistanu, već nose obilježja impliciranog priznanja. To može ograničiti sposobnost Turske da uvjeri talibane da provedu svoje postulate.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
