Od ranih 2000-ih, istraživanje i otkrivanje prirodnog plina u obalnim poljima nekoliko zemalja istočnog Mediterana pridonijelo je ionako složenoj geopolitici regije. U početku je postojala nada da će novootkriveni resursi i njihov transport potaknuti suradnju među državama, ali umjesto toga dodatno su pogoršali nesigurnost u regiji. Ova geopolitika na kraju je dovela do stvaranja dva pola: Grčke, ciparskih Grka, Izraela i Egipta na jednom kraju i Turske na drugom. Razina regionalnog natjecanja za moć povećana je sudjelovanjem izvanregionalnih sila, uglavnom Sjedinjenih Država i Rusije. Iako je Moskva konsolidirala svoju prisutnost u regiji svojim položajem u Siriji, kao i odnosima s nekoliko priobalnih država, Washington, tradicionalna vanjska sila u regiji, angažirao se u nastojanju da ograniči ruski utjecaj. Kao rezultat toga, istočni je Mediteran postao visoko militarizirana regija. Pojava energetske politike istočnog Sredozemlja potaknula je daljnje sudjelovanje Turske i njezin nedavni potez da s Libijom potpiše sporazum o razgraničenju mora kako bi se zaobišle ostale zemlje. Tada je važno istražiti motivaciju za turskom politikom istočnog Mediterana te mogućnosti i ograničenja upravljanja geopolitičkom i geoekonomskom konkurencijom u regiji.
Povijesno gledano, interes Turske za istočni Mediteran bio je uglavnom ograničen na problem Cipra i njegovu potporu ciparskim Turcima. Međutim, politika istočnog Mediterana za prirodni plin počela se mijenjati od 2010. godine iz dva glavna razloga. Prvo, povećan je broj istraživanja i proizvodnje prirodnog plina. Otkrića su se povećala u nadi da će udovoljiti domaćim zahtjevima, što je dovelo do veće projekcije uvoza za primorske države istočnog Sredozemlja. Otkriće značajnih priobalnih polja prirodnog plina poput Tamara i Levijatana od strane Izraela 2009. i 2010. godine potaknulo je potpisivanje sporazuma o razgraničenju pomorstva između Izraela i ciparskih Grka 2010. Te godine također je obilježen pad tursko-izraelskih odnosa nakon incidenta s Mavi Marmara, u kojem su izraelske snage izvršile raciju na turski brod koji je bio dio međunarodne flotile koja je prevozila humanitarnu pomoć u pojas Gaze, a devet turskih državljana je poginulo. Drugo, geopolitika regije počela se značajno mijenjati nakon arapskih pobuna. U tom kontekstu, odnosi Turske s regijom također su počeli posustajati kad je vlada AKP-a učinila Tursku dijelom regionalnih sukoba i konkurencije. Turska je brzo podržala pobune u Egiptu i Tunisu i usvojila je politiku promjene režima u Siriji. Podržavajući oporbene pokrete, vlada AKP-a posebno je njegovala odnose s Muslimanskom braćom u tim zemljama. Ti stavovi sve više dovode Tursku u sukob s zemljama u regiji koje su razvoj događaja nakon arapskih pobuna doživljavale kao prijetnju i koje su favorizirale status quo.
Uz EastMed projekt, još jedan važan nedavni razvoj u regionalnoj energetskoj politici bilo je uspostavljanje Foruma istočnog mediteranskog plina (EMGF). U siječnju 2019. ministri energetike iz Italije, Cipra, Grčke, Izraela, Egipta, Jordana i Palestinske uprave pokrenuli su EMGF, čiji je cilj stvaranje regionalnog tržišta plina. To je učvrstilo veze unutar EastMed grupe, a posebno s Egiptom, još jednim važnim proizvođačem plina u istočnom Mediteranu. Čini se da je EMGF uglavnom egipatska inicijativa jer Kairo ima ambicije postati regionalno središte za LNG, što bi mogla biti jeftinija opcija od naftovoda EastMed, iako politički rizična. Inicijativa ne uključuje Libanon i Tursku; Libanon ne priznaje Izrael i s njim je u sporu oko pomorske granice, dok Turska ima problematične odnose s većinom članica EMGF-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.